U sklopu europske turneje na kojoj promoviraju svoj izvrstan treći studijski album “Circumambulation”  True Widow sa Stonebrideom nastupio je u Močvari 19. 04.

Stonebride dakle, domaće snage kao potpora i solidan uvod u uigravanje događaja. Bend nastao 2005. g., svoj glazbeni izričaj stoner rocka i psihodelije prezentirali su pred domaćom publikom i polupunim klubom.
Stonebridge
 Prvi put slušajući Stonebride u Rijeci, moram priznati da me se nisu ni malo dojmili. Što se tiče novijih pjesama koje su tada odsvirali. U Zagrebu su popravili, i prije svega nadopunili taj mlaki odraz, te im se mora priznati da su zvučali glasno, masno, pravo stonerski i silovito. Pohvale udjeljujem vokalu, koji je nadišao moja očekivanja da će biti monoton I net nešto bolji nego u Rijeci. Vokal je izgradio strastvenu, prepoznatljivu boju glasa i gitarske harmonije koje su bile dovoljno dobre i odvažne da se istaknu sve do u tančine, ostavljajući za sobom sklad pomno osmišljenih i odsviranih tonova/melodija.

True Widow

Originalno podrijetlom iz Dallasa u Texasu, True Widow je bend koji je učinio zanimljivost unutar žanra koji toliko dobro predstavljaju – izdvojili su sami sebe u vlastitom žanru.
Upravo ta izdvojenost jest međusvijet svojstva onoga na putu sporih, teških bass zvukova stoner rock gitare koji se utapaju u shoegaze.
Teški i melodični, True Widow kao bend započeo je sa sviranjem 2007. g. kada je pjevač i gitarist Dan Phillips (bivši Slowride) nakon pauze odlučio povratiti snagu na glazbenom prostoru i poraditi na njezinoj vrijednosti. Ulaskom basistice Nicole Estill i bubnjara Timothyja “Slim” Starksa, bend je ubrzo razvio zvuk koji je svoje signale jednako povezivao u post.rock, shoegaze, stoner rock dionice, natopljenim gitarama, splavarenjem zvuka i hipnotizirajućim vokalom Nicole.
Shoegazing/shoegaze je podžanr alternativnog rocka koji se pojavio u Velikoj Britaniji krajem 80-ih godina prošlog stoljeća, a vrhunac je doživio početkom 90-ih godina. Sam naziv shoegazing (doslovce “zuriti u cipele”) osmislio je britanski tisak kako bi (posprdno) okarakterizirao nastupe izvođača na pozornici – svirali bi gledajući prema podu (tj. pedalama za efekte) uz minimalne pokrete i bez vizualnog kontakta s publikom, kao da su izgubljeni u nekom svom svijetu ili izrazito udubljeni u ono što čine.
No, shoegaze se ne oslanja na vizualni aspekt i dinamične nastupe već na čisti zvuk. Za shoegaze je tipična upotreba gitarskih efekata, dugački rifovi, distorziran, višeslojan, ali i vrlo melodiozan zvuk, dok su čiste skladbe vrlo rijetke. Vokali se uglavnom slabo razabiru ili padaju u drugi plan.
Prapočeci shoegazea mogu se pronaći već u garage rocku i psihodeliji 60-ih, noise rocku (Sonic Youth), dark waveu (Dead Can Dance, Joy Division, Siouxsie and the Banshees) pa čak i ambijentalnoj glazbi (Brian Eno).
Najznačajniji predstavnici My Blody Valentine, Lush, Slowdive, Chapterhouse, Ride, Swerverdriver, dok nove generacije iliti predvodnici novih stilova spašavaju žanr koji je pomalo padao u zaborav, na međunarodnu scenu stupili su Nirvana i Suede, te kasnije dolazi još novija generacija koja se priklanja klasičnom shoegaze zvuku u modernijem ruhu, primjerice, M83, The Radio Dept, A Sunny Day in Glasgow, Maps, Silversun Pickups itd.
Malo je reći da je bend savršen. Stonegaze trojka koja za sebe može upriličiti objašnjenje za zaštitni znak- jednostavnost s apsolutnim savršenstvom. Kako u potpunosti opisati atmosferu koncerta? Dopuštajući sebi slobodu unutar pisanja, postavila bih sliku mnogostrukih metafora koje se gube sa stajanjem na istom mjestu, sklopljenih očiju i saznanju da ne postoji mjesto, a ni vrijeme, već samo kontroliran, koncizan napor u kojem True Widow ćudljivo trijumfira u rekordnom razdoblju vibru turobnih melodija koje se pretvaraju u čistu egzotiku. Jutra i kasne noći postaju jedno u izmaglici zajedno s muško/ženskim vokalima koje postaju zarazna harmonija. Noćna mora slatkog okusa iz koje ne poželiš iskoračiti, i krenuti s realnošću koja je sveprisutna; u svakom kutku svemira.
Pjesma otvaranja bila je spora, ali žanrovski utemeljena na opisu; spora vibra i lagano tapkanja u ritmu. Dimenzionalnost koju posjeduju jest njihova prednost koje možda čak nisu svjesni. Podsjetnik na Nirvanu koja susreće Radiohead u ranijim fazama oba benda.
Vjerujem da sam pronašla novi nostalgičan bend koji može izliječiti moja depresivna stanja i kolotečine misli o nepostojećoj budućnosti, te svi mirisi i razina tuge koje se mogu nanjušiti. Sve u svemu, truewidowsko ponavljanje riffova, bubanj i pokoji manjak u pjesmama ne ometaju važnost i veličanstvenost benda. Dapače; vječna sudbina i tama predložena od strane njihovih pjesama jest opčinjenost stvaranjem vlastitog svijeta i spoznaja da su skupina istinskih i kreativnih ljudi koji samo žele zahvalnost za svoje umijeće. Atmosfera, privlačne strukturirane pjesme, teški gitarski riffovi i jednostavan bubanj čine uvod u sferu o ideji zaljubljenosti.
 Tekst: Magdanelna Rikanović
Fotografije: Magdalena Rikanović i Damir Batarelo