Američki post-metal sastav Neurosis nastupio je 1. srpnja u zagrebačkom Pogon Jedinstvu, u sklopu europske turneje i promocije aktualnog desetog studijskog albuma „Honor Found In Decay“ iz 2012. godine. Kao predgrupa su nastupili beogradski post-metal sastav Consecration koji su po komentarima i žamoru publike opravdali svoj opis u smjeru glazbe u kojem se razvijaju. Sami za sebe kažu da su bend sklon promjenama; iz albuma u album, te s time svoju zvučnu sliku projiciraju kroz bendove kao što su Tool, Isis, Opeth, Neurosis, Anathema itd. Vrijedno je istaknuti kako su dijelili stage i otvarali veće koncerte za bendove kako što su Mastodon, The Ocean, Cathedral, Slayer, Gojira, Hesus Attor itd.

Neurosis je post-metal bend sa sjedištem u Oaklandu u Kaliforniji. Bend se formirao 1985. kao hardcore punk bend, a zvuk im je napredovao ka doom metal stilu koji je uključivao i utjecaje mračnog ambijenta i industrijske glazbe i inkorporirao elemenata folk glazbe. Scott Kelly, Dave Edwardson i Jason Roeder su prvotni začetnici o benda, a zatim se 1986. pridružio Chad Salter na drugoj gitari gdje ga 1989. zamjenjuje Steve von Till, a 1990. Se bendu pridružuje i Simon Myllroy na sintesajzeru/sampleru gdje ga 1995. zamjenjuje Noah Landis.

Tri desetljeća oblikovanja metal svemira

 S njihovim drugim albumom „The Word as Law“, Neurosis počinje s prijelazom iz hardcore punka „Pain of Mind“ na eksperimantalniji zvuk na „Souls at Zero“ što će u konačnici predstavljati osnovu za post-metal. Što nas dovodi do zaključka kako Neurosis već 29 godina oblikuje svemir metal scene iza kulisa. Neurosis isto tako ne nastupa često, ali kad nastupaju onda je to više kao duhovno iskustvo nego glazbeni nastup. Glazba Neurosisa čini se da postoji u samo jednom od tri vremenska razdoblja: neposredno prije apokalipse, tijekom apokalipse, ili nakon apokalipse.

 

Neurosis na „to do before die“ listi

Prvi njihov koncert koji sam doživjela uživo bio je onaj kad sam se sa svojom boljom polovicom upustila u avantura prema Italiji; točnije Circolo Magnolia u Milanu. Doživjeti, čuti i spoznati uživo kultni bend Neurosis bio je na mojoj listi WHAT TO DO BEFORE I DIE; u rangu s meni osobno najboljim bendom na planeti, a radi se o AmenRa. Nakon završenog koncerta mislila sam si “TO JE TO!„ Doživjela sam ih sada i više nikad, ne očekujući njihovo gostovanje u Zagrebu (koje imamo zahvaliti riječkom Distune promotionu) ni u najluđim snovima.

S informacijom da ipak dolaze u moju zemlju, došla je potpuna euforija te, iz tjedna u tjedan, odbrojavanje ponovnog susreta s legendama i ponovnog susreta sa Scottom Kellyjem kojeg apsolutno obožavam kao samostalnog izvođača, a prije svega kao umjetnika. Moram priznati da sam očekivala mnogo, barem bezobrazno savršen koncert – za razliku od njihovog nastupa u Milanu, gdje sam njihov koncert doživjela kao hladan i grčevit, jednak pogledu na njihovim licima. No u Zagrebu su ostavili znoj, sveopću silu kaosa, brzinu u sporosti, sveopće stanje povišenog raspoloženja kao i subjektivno dobro duševno osjećanje.

 Zagrobna aura

Neurosis je oduvijek imao tu zagrobnu auru što je opisivalo njihovu pojavu kao nešto nadnaravno, posebno pod igrom tamnoplave svjetlosti-sjena na pozornici i na kojoj njihova lica izranjaju iz tame i grade se na svjetlosti.

Početak rađanja emocija pretočili su u pjesmu „A sun that never sets burns on“, dok se meni osobno najimpresivnija eksplozija dogodila s pjesmom „Distill“ u kojoj su se bubnjevi Jasona Roedera obrušavali kroz zapljuskivanje gitara i Landisovih klavijaturističkih/synth uzoraka, čujnih piljenja zvukova između refleksije i eksplozije, to jest potpunog odbijanja čestica valova od svake površine, bila ona vidljiva ili nevidljiva.

 Destrukcija, pa ljubav

Pjesme poput „Bleeding the Pigs“ s destruktivnosti gitarskog praska, ili pak „We All Rage in Gold“ koji zvuči kao duhovna poruka, s vrtložnim krajem opisa smaka svijeta, onomatopeje drobljenja kostiju, kočenja svakog mišića u tijelu i ostalih pridjevskih fraza koje ne mogu ni približno predočiti ono što nam je svima pružio Neurosis… Njihova genijalnost i čelično eksperimentiranje s akordskom progresijom je bez presedana.

S „My Heart for Deliverance“ Neurosis pak donosi čistu ljubav prema ambijentalnom zvuku gdje se u prvim minutama minimalistički zvukovi i uzorci slažu u vrtlog. Nazovimo to glazbom kao podlogom za misli. Iz tišine, gdje bučan osjećaj ispunjava prostor pa postaješ svjestan toga da se Neurosis voli igrati s napetošću, dok ujedno koriste suzdržanost da bi preko slojevite gitare došli do ogoljenih emocija koje pretkazuju na posljednje počivalište ili zastrašujuću dimenziju životnih razina.

 Sumrak a nada

Prirodno stanje glazbe i tekstova tjera nas na vjerovanje da se otkriva trag uništenja, kao suputnik mraku, koji je pomiješan s osjećajem nade koja je vrlo neuobičajena za takav bend. Dokaz da su gospodari svoje već osuđene sudbine. IZVANREDNO!

I kako očekivati kraj koncerta, kad je sve konfuzno i tjeskobno u blaženoj dimenziji koja ti potpuno opisuje duševno stanje u tom trenutku? Možda će to biti nekome teško za razumjeti ali definicija se stvara u zasebnom kutku vlastitog svemira. U tom trenutku kraja Neurosis je osigurao svjež i nevjerojatan doživljaj sa svakom pjesmom. Neurosis je netaknut konzorcij svih uradaka što se spaja u njihovo životno djelo.

 Najbolja moguća uvertira u treće desetljeće

Neurosis je bend-pobjednik čiji je doprinos kolektivnom fundusu teške glazbe itekako značajan. I iako ne postoji neposredna definicija kvalitete njihovih prethodnih uradaka, Neurosis još uvijek uspijeva potući svoje, a i puno mlađe glazbenike u gotovo svakom pogledu. I smatram da je to njihova najdivnija uvertira u treće desetljeće postojanja: izazivanje uzbuđenja kao i sam njihov odlazak u legendu.

A možda je dio razloga štovanja Neurosisa taj što su bogato kompleksni i složeni. Bend koji apsorbira mrak, propadanje i crnilo oko sebe i pretvara ga u ono najbolje što se može stvoriti.

Tekst i foto: Magdalena Rikanović