Oh, ni ne zna taj neki FB autor koliko je istine rekao u ovoj kratkoj sintagmi. Da, fizikalno gledano materija jest „prošlost“ svijesti, ako uzmemo da je vrijeme nešto konkretno, a da je kolaps valne funkcije po promatranju ono što nedefiniranu suspenziju nečega s potencijalom prostora, mase i vremena može učiniti upravo time – materijom.

Što znači jednu jedinu stvar: mi smo stalno i stalno zarobljenici prošlosti jer ne vidimo ništa osim prošlosti.

Nije to samo uzgredna doskočica ili fina parabola ili misaona igrica za dokone trenutke, to je duboka istina s kojom se mi kao ljudi, narod, rasa, vrsta, živa bića budimo i idemo na spavanje, doslovno ovisimo o njoj, nismo je svjesni, ali smo je spremni, dakle, tu našu „prošlost“ konzervirati i u nedogled čuvati, ne bismo li imali kakvu takvu uporišnu točku u životu. To je kult „prošlosti“: prošlost je uvijek dobra, sadašnjost je loša i teška, budućnost kao budućnost ne postoji.

Posebno je tegobno ovo u nas: mi smo okrenuti obitelji, naslijeđu koje teško ili nikako ne dovodimo u pitanje osim ako nas ono ne omane svom snagom po glavi, mi smo zatvoreni u čahuricama individualnih prošlosti, zapravo krutih, skamenjenih narativa koji se teško ili nikako nose s izazovom sadašnjosti. Budućnosti uopće ne vide niti je žele vidjeti, strah koji prebiva u nekoj zamišljenoj budućnosti toliko je velik i nepodnošljiv da današnji čovjek, naročito mladi čovjek, živi u čahurici narativa koji je dobio u naslijeđe od svojih roditelja.

I sve bi to bilo super i bezopasno i nimalo strašno da ne živimo sada i ovdje, nego da živimo u jednoj utopiji u kojoj stvari nisu promjenjive i koja je u stalnom stanju. Ovako se lomimo, i nama već nekoliko generacija doslovno pada pod teretom nečega što uopće ne zna ni ne može prizvati svijesti, a to je opterećenje prošlosti. S time da nije prošlost samo službena ili neslužbena povijest, prošlost je osobni ili kolektivni mit u trajnom perfektu u kontrastu prema nepodnošljivoj sadašnjosti u kojoj se ništa neće ili ne može.

Gotovo je cijelo desetljeće krize iza nas u kojoj se nije iznjedrilo nijedno rješenje za krizu. To nisu donijele ni banke, ni vlade, ni lokalne uprave i samouprave, ni društvene elite ni pozicije ni opozicije. Oni to po defaultu ni ne mogu jer oni moraju štiti svoju stečenu poziciju, pa im nije ni u interesu da to naprave. Štoviše, oni dubinski nisu ni svjesni da bi otpuštanje ovakve situacije, dakle, krize koju imamo, bilo i njima svrsishodno. Nitko nije zagrebao u problem koji sada, ovoga trenutka, u ovome času koči, inhibira, straši sve mlađe i buduće naraštaje s pitanjem – a što dalje? Kako dalje? Da, znamo, prošlost je bila divna i krasna, naročito na razini kolektivnog mita o prosvijećenom radniku i seljaku, ali mi smo se najednom sudarili s tvrdim betonom 21. stoljeća koje zahtijeva pojmove kao što je osobna odgovornost, angažman, trud, rad, djelovanje na duge rokove, prilagodljivost, promjenjivost, fluidnost, pomicanje granica, pomicanje prostora tolerancije (ne samo prema drugome, nego i unutar samoga sebe), shvaćanje sebe i svijeta izvan granica dosadašnjeg shvaćanja, individualni rast i spoznaja toga rasta kroz uspone i padove.

Upravo tako, usponi i padovi na individualnom planu, 1999 neuspješnih pokušaja i 2000. uspješan, da, to predstavlja čovjeka koji djeluje, koji svjesno i savjesno radi i stvara, a ne lezilebovićevsko ponavljanje modela roditelja „kuća poso“ koji evidentno ne drži vodu i ne znači napredak nego nazadak, ne znači nadrastanje nego regresiju, pa hajmo je onda natjerati do apsurda, čemu se onda uopće roditi kada je u amnionskoj tekućini tako lijepo.

„Čovjek je rođen da radi, da trpi i da se bori; tko tako ne čini, mora propasti“ reče jednom Tesla, a ovo bih molio da uzmete s najvećom mogućom pažnjom, ovu izjavu koja je toliko duboko prožeta njegovom širinom i kršćanskim duhom koji smisao individualnog trpljenja vidi kao smisao izgradnje čovjeka u smislu nebeskog čovjeka.

Skrenuh u priču o duhovnom, ali priča o nama i jest priča o duhovnom. O stiješnjenom duhovnom prostoru čovjeka koji će se radije spašavati u materiji nego što će dozvoliti bluditi vlastitome duhu. No u čemu je poanta, ako nije samo u materiji? Što je činiti čovjeku upravo u ovom trenutku svijeta, u trenutku kada se mijenjaju svjetovi, polovi svjetova, kada su znanja dostupna, a ispiranje mozga tako intenzivno?

Upravo ovo što je rečeno u Teslinom citatu, upravo to da radi i da se bori, bez obzira na žrtve, jer naivna je i pogrešna pretpostavka da će čovjek u ovome trenutku na zemlji, negdje u nekome društvu postići mir i kraljevstvo nebesko. Još je pogrešnija pretpostavka da će netko drugi to napraviti ljudima, jer taj bi čin milosrđa, taj navodni čin čovjekoljublja predstavljao bi zapravo povlađivanje ljudskoj lijenosti i padu u posvemašnju apatiju, u nezainteresiranost i bezvoljnost.

Krajnja konzekvenca ni krajnja posljedica ovakvoga stava nije poznata niti može biti poznata, no jedno je sigurno, strah, onaj osjećaj u solarnom pleksusu koji inhibira vaše misli i djelovanja, upravo je on ono što morate nadići i nadrasti. Tada je čovjek onaj koji zaista ima šanse. Inače je zaista gotov. Jedini lijek tome je mašta, promišljanje i adekvatno djelovanje, to je jedini način da se oslobodimo rezidualne svijesti koja poput spirale vuče sve dublje i dublje u ponore nesvjesnoga.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti