„Napad na našu civilizaciju!“, „Napad na naše vrijednosti!“, „Podmukli udar na sve ono što predstavlja vrijednosti našega društva!“, „Udar na demokraciju!“. Ovo su samo neke od frazetina koje smo čuli posljednjih dana od svih vrsta i fela naših političara. Ima toga još: „Napad na prvu saveznicu SAD-a“ (Barack Obama), „Napad na bratski grad“ (Boris Johnson, gradonačelnik Londona), „Prkosimo bezumnom zločinu!“

Ne, neću napisati još jednu FB optužnicu na račun „licemjernog zapada“ koji plače nad „svojim žrtvama“, a nije ih briga za one u Damasku ili Alepu. Nisam Vedrana Rudan da do te mjere mrzim zapad (štoviše, ja sam zapad!), a zapravo svijet u kojem živim da nalazim opravdanje čak i za „borce islamske države“, pa bilo ono čak i upakirano u subjektivnu lamentaciju i posljedično prosipanje žuči na sve i svakoga. Ponajprije jer sam dio tog zapada i ni najmanje nisam oduševljen islamističkom verzijom sudnjeg dana, a još manje s njihovim ostvarenjem idealne teokracije kakvu zagovaraju.

Moja vizija borbe za zdravije društvo ne podrazumijeva ništa od njihovih vrijednosti ni načina, pa stoga ne vidim ništa dobro čak ni u relativiziranju: „znaš, mi plačemo nad Parizom, ali ako u Kandaharu pukne bomba…“

Naravno, izostaje meritum stvari: „To je samo jedna u nizu tragedija 3. svjetskog rata“ (papa Franjo). „Mi smo u ratu“ (F. Holland). Tko je to „mi“? Pa jasno, cijeli zapad koji baštini tekovine američke i francuske i seksualne revolucije, koji je izgrađen na ruševinama kršćanstva i pretvoren u ovo što je danas: liberalno, sekularno, mahom racionalno i trankvilizirano carstvo. No što je s druge strane? One sile koje su tiranske, patrijarhalne, često iracionalne, vrlo eksplozivne, a koje su ostale izvan zapada. S jedne strane ljudi koji uživaju blagodati svijeta, ali su okljaštreni za poznavanje njegove stvarne divlje i okrutne prirode (zapadnjaci), a s druge oni koji ne uživaju nikakve blagodati svijeta, ali poznaju istinsku okrutnost svijeta („oni“). Ni jedni ni drugi ne žive punu autentičnost čovjeka.

Dakle, teza o kojoj sam govorio bezbroj puta: treći svjetski rat koji se odvija nema direktne fronte, on je asimetričan, poznaje i meku i tvrdu silu, on se vodi na kopnu, u zraku, na moru, u virtualnom prostoru i u prostoru ovladavanja ljudskim duhom. Ovo posljednje je dio aktivnosti koje se onako populistički nazivaju propagandom, ali ona je konstantno tu i sveprisutna je, štoviše, virtualna dimenzija ju je multiplicirala.

Ali zašto Pariz? Zašto rock koncert? Zašto stadion? Odgovor je isti kao i kod rušenja Blizanaca – oni su simbol. Rušenje simbola je jaka i nedvosmislena poruka njih nama. Sječenja glava noževima je poruka. Mogući napad na London ili na Rim samo predstavljaju logičan slijed.

Ovo je zapravo metafizičko pitanje: jedno predstavlja put milosti („mi“), a drugo put prirode i okrutne selekcije („oni“). No krajnjom inverzijom, zapravo bolje rečeno perverzijom, niti mi poznajemo put milosti, mi smo samo kastrirani mlakonje i slabići čija se unija bavi duljinom mrkve, a niti su oni istinski put prirode (jer njihovi vođe uživaju sve blagodati svijeta – „samo strani plaćenici u Raqqi imaju dobre automobile i kuće“). Ova inverzija se u svojem klešu, u sukobu, u direktnom dodiru pretvara u rat, jer rat je, zapravo, po svemu sudeći, prirodno stanje čovjeka koji još nije dovoljno duhovno sazrio.

U krajnjoj liniji, sve su ove revolucije koje su dovele do današnjeg društva, dakle, sve deklaracije nezavisnosti i o pravima čovjeka i građanina, sve ove revolucije koje su trebale iskupiti proletera, sve ove seksualne revolucije, sve su ove demokratske revolucije naspram tiranija bile okupane krvlju milijuna žrtava.

Zašto smo onda naivno vjerovali da je čovjek sadašnjosti lišen te brige, zašto nam je palo na pamet da bismo mogli izbjeći ovaj strašni trnoviti hod čovjeka od racionalne životinje do pravoga čovjeka.

„Bit će jezera krvi“, poručuju vođe Daesha, „past će vam demokratija.“ I padne ruski avion sa 250 ljudi, eksplodira bomba u Ankari sa 100 ljudi, ode u zrak tržnica u Bejrutu sa 100 ljudi, pogine u Parizu 150 ljudi, i to sve skupa u manje od mjesec dana. Naravno, pritom čujemo: „Ispaljene rakete s Kaspijskog jezera“, „Napadnuto sjedište mračnog kalifata“, „Nemilosrdna osveta za pokolj!“. Da, oni poginuli u Alepu ili Nigeriji su samo nelagodna pozadinska buka. Stvar je i u daljini – i onoj oka i onoj srca.

Na rat se mora odgovoriti ratom. To sada traže baš svi. No, on će konačno završiti. Ipak, ključ pobjede u ovom ratu nije u vojnom ovladavanju, nego u odnosu spram onoga koji je poražen.

Dalaj lama je o navedenome rekao: „Dvadeseto je stoljeće bilo nasilno, više od 200 milijuna ljudi umrlo je zbog ratova i drugih sukoba. Sada vidim prelijevanja krvoprolića prošlog stoljeća u ovo. Ako ćemo težiti više nenasilju i harmoniji, možemo najaviti novi početak. Ako ne napravimo ozbiljan pokušaj postizanja harmonije, ponovit ćemo pokolja čovječanstva 20. stoljeća.

Ljudi žele voditi miran život. Teroristi su kratkovidni, i to je jedan od uzroka bijesa samoubilačkih napada. Mi ne možemo riješiti ovaj problem samo kroz molitvu. Ja sam budist i ja vjerujem u molitve. No, ljudi su stvorili taj problem, a sada tražimo Boga da to riješi. To je nelogično. Bog kaže, riješite ga, jer ste ga stvorili.

Trebamo sustavno poticati humanističke vrijednosti jedinstva i harmonije. Ako počnemo to raditi sada, postoji nada da ovo stoljeće bude drugačije od prethodnog. To je u svačijem interesu. Pa počnimo raditi na miru u našoj obitelji i društvu, a ne očekujmo pomoć od Boga, Bude ili vlada.“

Jasno, sada, kada je stanje akutno i kada je sukob skoro nemoguće spriječiti, naivno je i ne baš mudro govoriti o miru. Ali čovjek mora naći način, to znači društva moraju naći način da uspostave ne mir koji je rat, nego mir koji znači harmoniju, koji znači ravnovjesje svih njegovih suprotnosti.

Najteži zadatak tek slijedi: da bismo u tome uspjeli, moramo ući u srce tame, u utrobu zvijeri, u uzrok nemira, sami moramo stradati i položiti žrtvu. Onda ćemo, ako bude tako moguće, napokon izaći i proživjeti ovu svoju najkompleksniju, najveću i najtežu revoluciju.

Ostalo su samo priče.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti

Foto izvor: Wikipedia, Michael Reeve, pod CC licencom