Kritika svjetonazora koji nije u stanju nadrasti vlastita ograničenja

Ovdje ću se nadovezati na poznatog mađarskog pisca Laszla Krasznahorkaija koji je kao ultimativni zajednički nazivnik svijeta, zapadnog svijeta, podveo jedan jedini pojam – sigurnost. Sigurnost je sve, ono je jamac stabilnosti, ono je jamac stalnosti, ono je jamac funkcioniranja naspram prevladavajućem kaosu.

S druge je strane ta sigurnost istovremena represija koja znači čuvanje i okoštalost uvjerenja i tvrdoću svjetonazora. Ona znači okretanje glave od pravih problema svijeta na neprave probleme. To je, primjerice, paradigmatski iskazano u onom europskom propisivanju duljine krastavaca i oblika rajčica, u bavljenju tričarijama birokratske nesposobne i neuvjerljive mašinerije koja se zbog bogatstva i financijske moći predstavlja kao tvrđava Europa: ona koja štiti ljudske vrijednosti, vrijednosti humanizma i naslijeđa poslije Drugog svjetskog rata – antitotalitarizma i demokracije kao uvjeta bez kojeg se ne može.

Ista je ta Europa godinama, desetljećima, okretala glavu od Bliskog istoka, jednostavno, nije bila prisutna, uglavnom se pravila da to nije njen problem, eskivirajući odgovornost eventualnim diplomatskim notama ili slanjem pomoći, no nije se zamarala činjenicama koje su bile notorne: Bliski je istok bio direktno poprište sukoba Amerike i SSSR-a, kasnije Rusije, i to nije predstavljalo europsko pitanje. Čak se interna europska kriza, tj. mađarska revolucija 1956., upravo zbog sueske krize odvila tako kako se odvila. Europska su pitanja nakon 90ih bili krastavci, duljina mrkve, boja ograde, popunjene kućice u prijavnicama, ects bodovi, da ne pretjerujem, vrsta depilacije ženskog međunožja. Kratko i jasno: pizdarije. Istina, ta je Europa postigla da unutar nje putujemo s osobnim iskaznicama, možemo primjerice, zatražiti posao u Finskoj ili Irskoj, nema problema oko bankovnog transfera, ali ama baš ništa nije učinjeno na pitanju političke jedinstvene slike, a koja istovremeno ne bi bila kulturološki nasilna i nametala primjerice talijanske standarde Belgijancima i obrnuto.

I tako dolazimo do ovoga trenutka u kojem su sve europske vlasti diskreditirane i obilježene kao nesposobne, ni jedna jedina ne uživa povjerenje svojeg biračkog tijela, štoviše, ni jedna oporba ne uživa ozbiljno povjerenje mogućeg biračkog tijela jer ni jedna jedina ne zna, neće ili ne može odgovoriti na banalno pitanje: što s ljudima koji su došli s Bliskog istoka. Zbog humanističkog principa, ni jedna članica EU ne može vratiti te ljude u raspadnute zemlje. Zbog svojih vlastitih unutrašnjih neujednačenosti i neuvjerljivosti, svaka se ponaša po svome, svaka čini ono što čini, mahom neorganizirano i nedefinirano, bez plana i bez ikakva programa, bez ikakvog sustava. A radi se o svega par stotina tisuća ljudi koji, objektivno, ne bi tako velikoj sili kao što je EU trebali predstavljati nikakav humanitarni problem – nahraniti, zaliječiti, pomoći, utješiti – sve bi to trebalo biti doslovno ništa za velesilu koja je u stanju propisivati duljinu krastavaca.

Ali EU djeluje kao loš raštimani orkestar: njemačka kancelarka kaže – imamo mjesta za sve, njemački zakoni su jasni, ali prilagođeni drugome vremenu, za dva dana ostaje pri svome, ali zahtijeva da se poštuju granice. Izbjeglice dolaze jer su njezinim izjavama podržane glasine da njemačka vlada zaista svakom azilantu daje kuću, posao i pomoć. Njemačko stanovništvo je zgroženo da bi ono samo preiscrpljeno dugogodišnjom krizom trebalo na takav način pomoći izbjeglicama koji se broje u milijunima (dakle, već sada nije riječ o stotinama tisuća, nego o milijunima, a primjera radi, Njemačka i Austrija su krcate već postojećeg domicilnog stanovništva koje je u prekarnim radnim odnosima i kojima je nedostižno ovo navodno obećano azilantima), elektorat je sve sigurniji da je Angela Merkel počinila niz krivih poteza i da je sukrivac u situaciji koja objektivno jest krizna, ali jednako tako njemačko izborno tijelo, dakle, većina Nijemaca, ne može smisliti ponašanje drugih članica EU koje ne čine ništa da smanje influks izbjeglica prema njoj.

I što sada imamo?

Kaos, koji, zapravo, nije kaos. Ono je samo trebalo značiti jedinstveni stav jedne stare EU prema novoj situaciji koja je neopoziva i nepovratna: EU je daleko šira i veća nego je to Tvrđava Europa koja ne vidi, pravi se da ne vidi ili ne sudjeluje u svojem neposrednom susjedstvu ni u čemu, osim resursima i simboličkom dijeljenju pomoći ili packi i pohvalnica. Zato ovo predstavlja iznenađenje, a iznenađenja nije smjelo biti. Europa je na granici svjetova koje treba nadrasti i povezati, i to je povijesna misija Europe, nadrastanje starih granica i ustroja i stvaranje novog, složenog, kompozitnog svijeta koji jest i zacijelo će u sljedećim stoljećima i ostati to što jest – pupak svijeta. Moj je zaključak jasan: između manje Europe s više brzina, nužno je više Europe s jednom brzinom, ali za to je potrebna promjena svjetonazora.

Svijet je globalna vukojebina, ne selo, i svi znamo što se događa na drugom kraju svijeta. Praviti se da ne znamo je stvar amoralnosti i nebrige, jednako kao što misliti da nešto što se događa u neposrednom susjedstvu nema veze s nama predstavlja glupost par excellence – tu je sadržana ona misli globalno, djeluj lokalno, ali po dobrom starom EU običaju, to su samo puste riječi.

Da, stara je koncepcija Europe definitivno na zalasku, nova Europa je svijet koji je u stanju asimilirati ogromne razlike jer je bogat i jer je na strahovito visokom stupnju razvoja. Štoviše, u stanju je osigurati brojne stvari koje stari, hladnoratovski koncept svijeta nije mogao. I zato, umjesto da se brine kamo s par stotina tisuća izbjeglica koje će ionako doći u Europu, jedino rješenje predstavlja nova podjela karata u EU, uspostavljanje novoga sustava koji znači dinamiku, nadrastanje, razvoj i prelaženje, da ne kažem kršenje granica koje nisu ništa više nego povijesna kategorija.

Naravno, EU je sada u problemu čije rješavanje namjerava izbjeći glupim kvotama koje su sada već uvelike nadmašene, jer umjesto podloge za takve stvari, ona je gradila podloge za oblik paradajza i izgled svinjskih farmi, sastav Nutelle i/ili idiotske sustave birokracije u Barlaymontu koji su se u stanju baviti svime osim bitnim. Umjesto Europe ljudi i poduzimanja, dobili smo Europu uhljeba i parazita koji ne znaju ništa. Europa u izbjeglicama gleda sliku svoje nakaradne samodopadnosti i gluposti, neznanja, izbjegavanja govora o bitnome, bježanja od odgovornosti za sudbinu svijeta, a ona je, naravno, što ste bogatiji i moćniji, tim veća. Jer ako nije tako, ne zaslužujete biti ni bogati ni moćni.

Ne ekskulpiram ovime našu niti bilo koju drugu vladu. Politike su jednostavno zastarjele i samim time nesposobne dati odgovore, pa stoga nije ni čudo da su izjave stalno i neprekidno proturječne i nekonzistentne.

Činjenica da se nijednom čovjeku u prolazu kroz Hrvatsku nije dogodio ni jedan jedini spomena vrijedan incident, štoviše, bilo je daleko više onih koji su darivali te ljude hranom, voćem, kavom, svime što im treba, a što bih i ja osobno učinio da je kolona pored mene, predstavlja ljudski i prirodan odgovor koji nam svima daje osjećaj utjehe u nesreći, točnije promjeni paradigme koja se odvija i za koju svi zajedno u desetljećima koja dolaze i donose još veće i dublje promjene moramo biti spremni ne bi li Europa od neučinkovite tvrđave postala uistinu hiperdemokratska zajednica – ne naroda – nego odgovornih pojedinaca. To je grčevito, ali jedino je grčevito odrastanje pravo odrastanje. Sve ostalo su tlapnje.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti