Prije nekoliko dana sam na nekom programu gledao emisiju National Geographica o dvijetisućitima. I zaista o tom vremenu do sada nisam stigao razmišljati kao o povijesnom vremenu, naime, od 2000. na ovamo sam diplomirao, zaposlio se točno 11 puta, doživio nekoliko manje ili više osobnih bankrota, preživio koješta i jednostavno nisam stigao podvući crtu pod svime što se događalo u vanjskome svijetu.

A dogodilo se svašta. Dobro, nagledali smo se najviše od nečega što su u emisiji nazvali “građanin novinar”, to je kada slikate s mobitelom i odmah šerate na društvenim mrežama sadržaj s manje ili više točnim opisom događaja. Ali tako smo vidjeli na primjer tsunami na Indijskom oceanu 2004., rušenje Twinsa 9/11, potres i tsunami u Japanu 2011., potres na Haitiju 2010., točnije rečeno, za mnoge od ovih događaja, naročito poslije 2009. najprije sam saznao na društvenim mrežama, a tek onda na “službenim vijestima”.

Dakle, promijenili su se kanali komunikacije.

Prije svega 20 godina objaviti neki tekst zahtijevalo je obijanje uredničkih politika, danas je objaviti neki tekst doslovno stvar “have to do” na društvenomrežnom profilu, s nekoliko fotki, onako da se nađe. Dakle, i to, fotografija je postala stvar koja svjedoči o svemu i svačemu, vidimo rušenje bliskoistočnih satrapa, kojekakve pobune naroda i manje ili više “spontano potaknute” revolucije, evo, sada i praktički seobe cijelih naroda prema našoj tvrđavi Europi.

Prije tih dvadeset godina ja sam objavljivao tekstove u nekom od tiskanih časopisa čije su naklade već tada padale strmoglavo ili su uopće bile već tada besmislene, danas svaki moj post vidi stotine, tisuće, a neke i desetine tisuća ljudi, ovisi o tome koliko sam financijski voljan potaknuti društvenu mrežu da ga šera i komentira, naravno i to je ovisno od još jednog novog pojma – viralnosti.

Dok je komentar građana prije ovisio o dobroj volji redakcije, danas je on rutinski dio rada u demokratskom okruženju, jasno, veliki dio komentara je već sam po sebi dio neke agende, dio je odraz urođenog idiotizma komentatora, dio su provokacije, no dio govori istinosnije od samoga teksta na koji se komentar odnosi.

Tekst je, kada sam počeo raditi kao mladi urednik, najprije bio prelomljen u nekom računalnom programu, zatim ispisan na paus, kasnije razvijen na film, pa snimljen na grafičku ploču za prijenos u ofsetnom tisku, srećom slovoslagarske radionice nisam imao prilike vidjeti, zatim se stvar unaprijedila i došli smo do CTP tehnologije, danas sve što složim u nekom od grafičkih programa i što pripremim na ispravan način u roku od 24 sata mogu imati, dobro ne baš s drugog kraja svijeta, ali iz drugog kraja Europe sigurno, u svojem stanu.

Promijenilo se sve.

Novine više nisu novine, primjereniji bi naziv bio starine, televizija je postala stalni show, čak ni nekad, recimo to tako, ozbiljni TV dnevnici nemaju povjerenje zacijelo nikoga osim njihove stare i vjerne publike – umirovljenika koji su završili s poslom prije internetske ere.

Novine čitam na tabletu, točnije rečeno preskrolam preko nekoliko desetaka portala u potrazi za nekom zanimljivošću, istovremeno na istom uređaju čitam knjige iz filozofije ili objavljujem poeziju svojih autora na nekom od portala koje administriram u wp okruženju. Naravno, ne moram istaknuti, tek olakim potezom kreditne kartice, brojke gledanosti, čitanosti ili dijeljenosti neke informacije eksponencijalno rastu. Kvaka je u tome da čitam i ruske i izraelske novine, ponekad i arapske, ali te jezike ne poznajem, već se uzdam u pomalo kvrgav i kockast prijevod google translatea, no dovoljno točan da smisao ne izostaje.

U svega petnaestak godina, od SF-a koji smo tada već naslućivali, naime, i prije 2000. smo imali i računala i internet i mobilne telefone, sve što je predstavljalo “ozbiljno” postalo je zastarjelo, starački, umirovljenički lejm, uvijek u zakašnjenju u odnosu na ovako silan protok informacija kojima smo izloženi.

Štoviše, i sami smo postali ta ista roba u izlogu, sve što pišemo, slikamo, gdje smo bili, kako smo izgledali, kakvi smo, s kime smo, sve je to postalo dio jedne javne stvari, naša je privatnost postala javnost, naše je mišljenje postalo, dobro, ako ne baš opinionmejkerski relevantno, a onda barem jezičac na vagi prosudbe što je bitno, a što je manje bitno u krugu ljudi s kojima komuniciramo. A to doslovno mogu biti tisuće, milijuni.

Gotovo je besmisleno nabadati da ovo neće imati još dalekosežnije posljedice po društvo: uskoro, za svega nekoliko godina, naručivat ćemo isprintane zube i kukove preko neke aplikacije, komentirat ćemo rat negdje na rubu/šavu našega svijeta, znat ćemo vremenske uvjete na Aljasci, zacijelo ćemo uskoro imati mogućnost i sinestetskog doživljaja nekog ambijenta, a da se nismo pomakli dalje od nekog informacijskog uređaja.

Koliko tada imaju budućnost klasične tiskane novine? OK, za knjige znamo, one će u tiskanom obliku postati relikt prošlosti koji će se još neko vrijeme izrađivati za knjižnice i sve manju skupinu zaljubljenika u papir koji su spremni dati za proizvod točno određenu cijenu, no što će biti s novinama, s novinarima, s fotoreporterima, što će biti s cijelom tom mašinerijom, hoće li nastati neki klasteri “zainteresiranih građana” koji će digitalno naplaćivati sadržaje?

Ne bih htio proricati budućnost, no jedna je stvar jasna: nitko neće imati primat na “istinu”, neće postojati jedna politika, neće postojati ništa od ovoga na što smo naučili, a s vremenom će prestati postojati i nacije i države, samo je pitanje razvoja tehnologija koje će omogućiti da brzi prevoditelji što bolje postanu pravi translingvistički komunikatori.

Pitanje koje preostaje nije, dakle, hoće li doći do dubinske promjene svijeta kakva se ne pamti od rane industrijske revolucije, nego koliko će dalekosežne i duboke posljedice ove transformacije biti.

A jedino što mogu zaključiti na kraju ovoga teksta jest: tko na ovo spreman nije bio, magarac je bio!

 

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti