Roditi se na Balkanu, u nekoj od prćija uvijek je bio hendikep sam po sebi. Mislim da ne postoji osoba na Balkanu, ni u jednoj od zemalja, uključujući i ove koje nisu bile dio bivše Juge, koja je oduševljena činjenicom da je rođena u ovom prostoru koji najbolje opisuje pojam vjetrometine i vukojebine, gdje je palanka zapravo idealno mjesto, pa iako smrdi, tamo je barem toplo, neće te pomesti vjetar ili poplava.

No, ne možemo ništa protiv ove kozmičke, zvjezdane urote: rođeni smo tu gdje je jesmo, ni tu ni tamo, ni na istoku, ni na zapadu, ni na sjeveru ni na jugu. Prirodno smo se morali poslužiti lukavštinama, mimikrijom, prijetvornošću kako bi vrlo često spasili golu guzicu od naleta nekog divljeg vjetra s bilo koje strane, usput razvivši kulturu koja nije ništa drugo nego posljedica svega toga. Mi smo narodi s mentalitetom robova, dapače, to ne znači plemenitog divljaka, to prije znači pokvarenost i prijetvornost, to znači ono što mi pučki zovemo „snalaženje“. Naš pojam „snašo se“ u sebi sadrži dvije istine: da se osoba obogatila, tj. opernatila, i da ne pitamo na koji način, kako se, naime, biti bogat iz pozicije Balkanca može postati samo otimačinom i pljačkom, ne radom, jer rad ovdje nikada nije bio na cijeni, čak i kada je bio deklarativno najvažnija stvar na svijetu i konstitutivni element društva, danas bi se reklo, stup društva. Štoviše, „snašo se“ u sebi podrazumijeva i određeni ponos zbog uspješne hajdučije. Radost zbog toga što se domoglo nečega tuđega.

Pojam „narod“ isto tako ne znači narod, nego znači plemena objedinjena oko manje ili više zajedničkog interesa. Balkan nema građansku klasu, a ako je i ima, to je ona koja je uvijek i samo uvijek bila u službi nekog dvora, jedna „ćatinska“ klasa mirnih, nekreativnih, nedobroćudnih službenika koji naravno, prvom prilikom nastoje doći do pozicije „snašo se“.

Snalaženje je poseban način shvaćanja svijeta. To je način koji ne podrazumijeva etiku rada i uspjeha koji je jamčio siromasima svijeta stvaranje poslovnih imperija u Americi, upravo suprotno, to je način ubadanja u neku bogatu žilu, u neki monopol koji uvijek skreće javno na privatno kolo, ali bez daljnjeg razvijanja, dakle, poduzetništva. Balkan osim male obiteljske krčme ne poznaje poduzetništvo. Stoga na Balkanu ne postoji nikada nikakvo tržište ni za što.

Balkan također ne poznaje demokraciju jer je tisućljećima plemenska pa obiteljska jezgra bila zaštitni mehanizam od zavojevača i lokalnih džekova, ona je uvijek bila način da se pojedinac uhljebi, osigura, omogući svoje postojanje, jasno, bez dalje vizije, osim ponavljanja već viđenoga. Zato je svaki autentični genij s Balkana svoj genij razvio svugdje drugdje, ali ne na Balkanu. Zato je Tesla stvarao u Americi, zato je Pupin djelovao tamo, zato su Bošković, Klović djelovali daleko od kuće, čak i u ona vremena, zato su Ružička i Prelog djelovali u Švicarskoj, zato je Ionesco postao Ionesco u Francuskoj, a Eliade Eliade u Americi i Francuskoj.

To su samo neki, ali primjera bi moglo biti beskrajno puno. Ima tih primjera i tu, ali ti su ljudi na ovim prostorima predmet poruge, o njima je stvoren čak i mit o Servantesu iz Maloga Mista, koji nije netočan u jednom dijelu, ali je bogohulan u drugom. Balkan ne poznaje drugost i drugoga, on poznaje tek susjedno pleme, čak se i miješa s njime, pa će to lokalno prelijevanje među plemenima koja su ionako sva pomiješana proglasiti suživotom. Balkan prezire samoga sebe, iako uvijek bahato prezire i onoga s druge strane, no to je uvijek samo izraz prezira prema sebi koji je posljedica osjećaja manje vrijednosti.

Stoga, biti Balkanac ne ispunjava ničim drugim nego osjećajem nelagode zbog vlastitog porijekla, zbog naših urođenih „mana“ koje nas čine lukavim i vještim manipulatorima, naravno, ima to i svojih dobrih strana, no prirođena nam podložnost ne dozvoljava da se itko istakne, gotovo kao usađeni gen, odmah počinje djelovanje principa „ne talasaj“, naime, time možeš privući predatora, novu navalu onih koji će ti oteti zemlju, žene, djecu, novac, egzistenciju, koji će te potjerati od kuće u ime neke druge, najvjerojatnije tuđe ideje i u ime nekog zakona koji ćeš formalno možda i priznati, ali duboko u sebi prezireš sve te zakone jer znaš da nemaju veze s tobom i da su, ako ne neprijateljski, onda sigurno ne djeluju pozitivno ni korisno, nisu na opću korist, nego su na osobnu korist zavojevača, vladara, onoga koji ima moć, onoga koji te pritišće da plaćaš nešto, a da ti zauzvrat ne osigurava ništa ili tek mrvice.

Balkan je proklet prostor: nema na njemu ni previše pravde ni previše dobrote, nema iskrene topline, malo je tu nečega što bi se moglo drukčije nazvati do okrutnost iako sami o sebi volimo misliti u kategorijama dobrodošlice, gostoljubivosti, i blagosti unatoč vanjskoj grubosti. Ne, ovdje nema iza vanjske grubosti nikakve blagosti. Ovdje postoji samo grubost i prostakluk, ponekad zavijeni u celofan lažnog birokratskog fraziranja, kao i sofizama lokalnih mudraca koji uglavnom služe kao psi čuvari poretka. Poretka koji to nije, poretka koji se vjekovima skriva iza drugih imena i naziva, pa tako ni feudalizam ovdje nije feudalizam, ni kapitalizam ovdje nije kapitalizam, ni komunizam komunizam, pa ni demokracija demokracija, one su ovdje samo ime koje skriva čvrsti, patrijarhalni plemenski „komunizam“ (mislim na plemensku komunu), ovdje vjera nije vjera, nego je načelno ime koje koliko toliko povezuje plemena koja su zdušno poganska.

Zaista, ovdje nikad nije došlo ni prosvjetiteljstvo, ono je samo načelno prihvaćeno, ali bez ozbiljnih implikacija. Balkan ne more brige postdemokratskog svijeta, ovdje nikoga zaista za to ni nije briga. Ovdje je jedina sigurnost ona unutar obitelji i plemena. Slobodan je jahač ovdje uvijek izložen velikoj pogibelji i jamčim mu da neće preživjeti kada ga se rulja domogne s kukom i motikom.

Balkanu treba posve novo slaganje, nova podjela rola, novo bacanje. Nema smisla govoriti o tome je li ovaj prostor geografski lijep ili ružan, ako se o nekom prostoru može uopće tako govoriti. Balkan ima zaista lijepe strane, ali istovremeno i ove opore, gadne, od kojih vam se vežu usta i stisne trbuh. Balkan treba iz prostora preddemokracije i visokorazvijenog mimikrijskog oblika kasnog plemenskog društva doći do demokracije i kakvog takvog oblika današnjeg građanskog društva. No, njegovi prirodni zaštitni mehanizmi uvijek djeluju protiv toga kao autoimuna bolest. Demokracija je opasna jer je otvorena, zahtijeva igru s jasnijim kartama, zahtijeva sigurnost u sebe i svoje mišljenje. Pa, eto, ona se kao eksperiment kod nas opet pretvara u parodiju same sebe. Onda to više nije demokracija, to je onda plemenska podjela interesnih sfera, to je onda inverzija, to je demokracija na balkanski način, zapravo, autentična subverzija demokracije.

Borat je do krajnje linije nategnuta priča o Balkanu. To je onako kako nas vide ovi na zapadu bez krinke lažnog politički korektnog lupetanja. Terapija je jasna, spremnost na njezino provođenje još nije do kraja iskazana. Možda, jednom, polako, kad-tad…

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti