Naravno da su mi za oko zapeli nedavni članci koji tematiziraju Rijeku, njezinu navodnu zaostalost i nazadnost, provincijsko tavorenje i tragičnu sudbinu koja će snaći ova novovjeki Senj. Naravno, to su često članci kojima se nerazmjerno umanjuje stvarna slika, kao što postoje i članci koji nerazmjerno uveličavaju naš grad bez ikakve stvarne potkrijepe. Da se razumijemo, to je sve dobro, dobro je dok postoji dijalog. I postoji u svim sredinama, mislim da sam nedavno sudjelovao u jednoj sličnoj raspri o Varaždinu. Da, postoje identične takve o Osijeku, o Zagrebu, o Puli i Zadru. Pa čak i Splitu. Ne bih ulazio u sve dimenzije, ima ih zaista mnogo, a ako je to bio jedan od ciljeva Luke različitosti 2020., dakle, ta javna velika virtualna rasprava o naravi Rijeke, tada je posve uspio. Samo da ne zaspimo prije nego priča završi.

Prvo ćemo o broju stanovnika.

Zapravo priča o padu broja stanovnika ne stoji: Rijeka nema značajno iseljavanje, što god govorile statistike, jer je to iseljavanje u obližnje jedinice lokalne samouprave, dakle Viškovo, Čavle, Kastav, Kraljevicu, iz Opatije u Matulje, dakle, unutar onoga što uskoro nazivamo urbana aglomeracija, koja po mome mora obuhvatiti i Krk i crikveničko vinodolski kraj… Tada će se možda vidjeti da iseljavanja nema u toj mjeri da bi se govorilo o iseljavanju, dakle, nekim tragičnim dimenzijama depopulacije.

O gentrifikaciji i sličnim procesima već sam nebrojeno puta govorio, pa se nema smisla ponavljati. Što se tiče odlazaka mladih u inozemstvo, njime je pogođena cijela Hrvatska, bez iznimke. Osobno mogu potvrditi da nema sredine u Hrvatskoj iz koje nije poneki liječnik, inženjer ili radnik na platformi otišao na radno mjesto u Skandinaviju ili u Brazil. Naime, čak i Zagreb sa stanovništvom stagnira već godinama, jedino raste Split, a i to će zakratko jer je bazen iz kojega se puni isto demografski mrtav. Broj stanovnika Hrvatske, naravno, ovisi o ekonomiji, ali demografski pad je puno dublja priča koja traje i traje. Dakle, toliko o stanovništvu.

Što se tiče „mrtvosti grada“, ok, o tome bi se dalo diskutirati, ali i tu se dogodio lom neviđenih razmjera: kultura se spontano deinstitucionalizira, riječ je o svjetski relevantnom procesu, pa ona počinje živjeti u malim klasterima koji su međusobno povezani, a koji nisu određeni prostorom u kojem živimo, nego virtualnom vezom: primjerice, dio riječke književne scene je i Osječanin, Zagrepčanin, Zadranin ili primjerice Sarajlija koji je objavio u Rijeci, ali je istovremeno dio matične scene. Štoviše, rekao bih da po mnogim pokazateljima, ovaj vrlo suvremen proces virtualne demistifikacije „kulturnog centra“ ima jedno od svojih žarišta u Rijeci (nije mala stvar kada naočigled vidite da se određeni modeli pozitivne prakse doslovno primjenjuju, uz jasno i nedvosmisleno priznanje, u drugim sredinama), ali stvari stoje tako da je javna percepcija još uvijek ona stara, zastarjela, o kulturnim centrima, rukom napisanim skriptama valjda guščjim perom i golubom pismonošom dostavljena izdavaču u Zagreb koji onda knjigu štampa u 3000 primjeraka koje će po popustu prodati na Interliberu, ako bog da sreće i zdravlja junačkoga, u 30 komada.

Dakle, slažem se da Rijeka možda kasni za nekim procesima u Osijeku, ali također i da je ispred nekih procesa u Osijeku. tj. uspostavlja se difuzna decentralizirana scena u kojoj se, bez ikakve velike nevidljive ruke, zbiva redistribucija sadržaja, odnosi su neuvjetovani geografski, dakle, svejedno je je li autor u Torontu ili Osijeku, dizajner u Imotskom, a tiskara u Mostaru, a sve ćemo to skupa objaviti kao riječku knjigu. Uostalom, sama definicija mreže i društvene mreže je takva da autonomno funkcionira bez nužne geografske odrednice (ona je u oblaku).

Književna scena Rijeke stoga već dugo nije bila tako šarena, živa i relevantna (samo ja osobno sam ove godine uredio, priredio, recenzirao, predstavio oko 30 naslova autora doslovno od „kuda koji mili moji“, od čega najmanje 15 u supruginoj izdavačkoj kući); nju čine svi, ne samo Riječani, dakle, čine je autori iz Rijeke koji su objavili Zagrebu, čine je Osječani ili Petrinjci ili Zadrani koji su objavili u Rijeci nešto, čine je, ako ćemo pravo i brojni drugi – Ljubljančani i Mariborčani, primjerice, Beograđanin na vječnom privremenom radu u Njemačkoj, kao i Duvnjak iz Bečkog Novog Mjesta – i na brojne druge načine, ne samo po jednoj dimenziji, radi se i o dizajnu, o primijenjenim umjetnostima, o radu s raznim medijima, o filmu, o brendiranju i reklamiranju.

Pa zar nam je promaklo da je internet Singapur i Rijeku učinio klik daleko? Zagreb je obližnji grad kao i Trst ili Venecija ili Ljubljana… samo za to treba imati vanjski pogled i kakve takve relacije s procesima koji se odvijaju u cijelom svijetu.

Što se tiče hardvera, tj zgrada, pa… tu ima dosta otvorenih pitanja, no jedno je jasno: one nisu najbitnije. Imamo najmodernije sveučilišne zgrade na kampusu, pa što onda? Treba živa zajednica kreativaca, a ona ne mora i ne smije nastati nužno iz struktura moći – upravo suprotno, one tek mogu zadati smjernice, ali ne i stvarati sadržaje. Primjerice, deinstitucionalizacija psihijatrijske skrbi (a o čemu sam također ranije govorio), koja je u nas zaostala najdalje u devedesetima, ako ne i sedamdesetima, brzinski se mijenja po utjecajem Trsta i neke suvremene inačice basaglianske metode (o čemu sam također pisao) s puno novih spoznaja, vjerujem da već u sljedećih nekoliko godina možemo imati bitno drukčije uvjete no što su danas.

I da, to ima veze s kulturom, a ima veze i s općom civilizacijskom razinom.

Po meni, ono što u Rijeci treba je oslobođenje određenog poduzetničkog kreativnog potencijala u vidu olakšanog pristupa sredstvima, a koja nisu puka sredstva za održavanje socijalnog mira, nego su sredstva za stvaranje socijalne inkluzije i poduzetničkog ohrabrivanja. Ne bavim se drugim kulturnim i inim vidovima Rijeke, kao što rekoh, no u mnogo toga se stvari odvijaju simultano, i bude li sreće, moglo bi se zaplivati u nekim još zanimljivijim smjerovima.

Konačno, ali ne i najmanje važno: disonantni tonovi su dobrodošli. Pomažu. Ono što je u debelom kašnjenju, ali je ipak već načeto, to je višejezičnost sudionika scene, njihova prilagodljivost različitim sredinama i načinima mišljenja, ali i primjenjivost na šire procese onoga gdje smo sada: dakle, bilo bi puno lakše da više Riječana govori engleski i talijanski, da barem razumiju njemački i francuski te svakako uzajamno znaju nešto slovenskog, također ne bi bilo loše kada bi se više putovalo, više upoznavalo svijet i više razmjenjivalo bez kulturnog snobizma, ekskluzivizma i s više otvorenih očiju.

Sve u svemu, iako mene uvijek ubija u pojam sporost našeg sustava koji se ipak, unatoč svemu, mijenja, još me više ubija u pojam gledanje u rikverc i divna vremena koja nisu nikada postojala. To je jedna od gorih otegotnih okolnosti. I da, da ne zaboravim, trava je uvijek drugdje zelenija…

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti
Foto: Arhiva Korzo.net