Iako sam namjeravao objaviti grubi tekst o složenoj geopolitici koja je dovela do imigrantskog vala na pragu Europe, zahuktale strasti zapravo onemogućuju raspravu. S jedne strane imamo strah, paranoju, ogromnu nelagodu, s druge licemjerno dušebrižništvo.

U oba se slučaja ne nalazim, pa mi se ni ne da raspravljati više o ovoj temi. Nije na meni, ne mogu objašnjavati ono što znam i mislim ljudima koji ne žele znati i misliti.

Da se razumijemo, takozvana politička korektnost koja se nameće kao standard europejstva zapravo je, nemojmo se zavaravati, čisti verbalni delikt novoga vremena, nametanje novogovora u kojem se treba biti pažljiv da se tobože ne povrijedi druga strana, ali da se jasno identificira onoga tko remeti razgovor. Pojednostavljeno, da se zna tko je čiji. S druge strane je neopisivi strah s kojim se najveći dio populacije nosi loše, bez obzira iz kojeg je političkog bazena. To onemogućuju razgovor.

Tako je u svega sedam dana nastalo plus beskonačno tekstova u kojem Indeks hr drži jasnu stranu koja bi se dala sažeti „bijeli fašisti žele spriječiti nesretne izbjeglice pri ulasku u EU“, dok Jutarnji pluta pa daje s jedne strane katastrofalne programatske članke na tragu ovih s Indexa, ali i propušta ponešto vijesti koje se vrte na zapadu već jako dugo, a govore o smišljenoj strategiji stvaranja, tj. organiziranja kaosa, u kojem će se, budimo realni, na zapad provući mnoštvo vrlo opasnih elemenata koristeći sva raspoloživa sredstva asimetričnog sukoba. Dakle, djeca koja plaču dok ih muškarci guraju pred policajce, svima izazivaju nelagodu, no stvar je u tome da je to smišljena medijska manipulacija koja savršeno pali i na kojoj su bezbrojni zapadni mediji pali lani kada je Izrael vodio, nazovimo stvar pravim imenom, opravdanu ofenzivu na Hamas, pardon, Gazu, u kojoj su djeca korištena na najjezivije načine kao živi štit, a u čemu je u brutalnim antisemitskim ispadima prednjačila čak i jedna domaća književnica. Sasvim je druga stvar u svemu tome da stanovnici Gaze zaslužuju stvarno bolji život od ovoga koji im pruža teroristička organizacija Hamas.

Većina medija osim što prenosi vijesti, nema komentara jer još nije dobila naputke, treba li se koristiti jedan ili drugi narativ. Većina čitatelja odnosno konzumenata tih vijesti nema pojma ni o čemu. No naputke o narativu neće dobiti nitko jer ih nema. Poanta je da sami moramo shvatiti o čemu se radi.

I jedno i drugo je odurno. Odurna je propaganda o tome kako su svi bijelci zapravo fašistodini supremacisti, kao i to da su sve izbjeglice teroristi. Ali tu zakazuju institucije koje su, poslovično, nespremne i koje ne znaju riješiti ozbiljna pitanja: organizacija prijema, pružanje zdravstvene skrbi, obavještajna provjera te onda sve ostale procedure koje ljudima u potrebi trebaju biti pružene ne bi li se kad-tad mogli vratiti, kao i izolacija onih koji sigurno služe nekoj od militantnih i EU neprijateljskih formacija i koji po svim zakonima svih društava podliježu kažnjavanju. Ovako dvostruke žrtve postaju jedino stvarne izbjeglice, a jedini dobitnici stvarni teroristi.

Ono što se čini kao problem, prije svega geopolitički, jest nešto drugo. To je raspad disfunkcionalnih, korumpiranih, totalitarnobrutalnih režima na bliskom istoku (koje neki samozvani zaštitnici ljudskih prava sada nastoje amnestirati i ekskulpirati od prethodnih zločina – kao primjerice Sadamov, Asadov ili Gadafijev te ih rehabilitirati kao funkcionalne režime koji su navodno uspješno držali plemenski organizirana društva na okupu tvoreći barem privid države, ali eto, ponekad su morali pobiti po par stotina tisuća svojih ljudi – sjetimo se oca Asada i njegovih pokolja – mislim da je to dvaput bila Hama, Kemijskog Alija i Kurda, Gadafijeve represije i podrške terorizmu – e da bi održali mir – takve “uspješne režime” je Europa trebala pokopati s Drugim svjetskim ratom!), a taj je raspad izazvan uslijed oružanog sukoba Zapada s trećim svijetom također pod politički korektnim nazivom „Rat protiv terorizma“, a zatim tu je i izostanak vizije “što nakon” najbitnijih faktora sukoba koji sada već poprima obrise pravog Četvrtog svjetskog rata (Hladni je bio Treći) te kolaps pod a) Islamske države koja je na samome kraju i pitanje je trenutka kada i kako će njihova golema razbojnička i koljačka banda odbaciti oružje, preobući se u civile i pokušati se spasiti od kazne kakvu zaslužuju te b) kolaps Asadovog režima koji ruska podrška jedva održava iznad vode i koji se raspada sa svakim danom svojega postojanja sve brutalnije.

Treći, nimalo benigan faktor je ekonomska razlika između EU i bliskoistočnih satrapija koje unatoč nezamislivoj količini nafte nisu uspjele u više od 50 godina postići nikakav sustav koji bi omogućio suvisliju državu, te ekonomski udar koji Zapad zadaje takozvanom BRICS-u koji ne da nije sposoban uspostaviti paralelni i navodno pravedniji sustav nego zapravo predstavlja reakcionarni odgovor na sve neuspjehe zapada. Turska u 25% padu, Kina ako padne ispod 7% stope rasta zapravo je u recesiji i pitanje je trenutka ima li ona uopće snage za zaustavljanje spirale kaosa, ali to njihovi vladari poznaju kao “doba kaosa” i mogli su računati na to, naravno, jer porast standarda srednje klase znači i promjenu sustava vladavine, ali i postavljanje temeljnih pitanja, ruski slobodni pad kojemu se ne nazire kraj, kolaps brazilskog modela u korpucionaškoprljavim javašlucima posebno povezanima s Olimpijskim igrama koji će sve što je postignuto u posljednjih 10 godina povući u totalni mrak i beznađe tipično latinoameričkog tipa, Argentina koja je pojam bankrotirane države, Južnoafrička republika koja nikad ni nije bila neki faktor i konačno Indija kod koje je samo pitanje na koji će je način nastojati destabilizirati njezin arhineprijatelj Pakistan, bojim se da je scenarij koji ćemo gledati vrlo vrlo brzo. Naravno, EU na to nema odgovore, ne zna ih, nije svjesna, iako pred vratima stoji doslovno 3 milijuna izbjeglica iz Sirije ovoga trenutka.

Neki dan sam u jednom kratkom osvrtu na sve ovo spomenuo i ovo:

Živimo u vremenu opće i kolektivne apokalipse koja se odvija na svim planovima. Izbjeglice, ratovi, asimetrični (to je kada siromahe natjerate s djecom da poginu za takozvani viši cilj, pa ste naizgled moralno pobijedili iako ste moralno trostruko izgubili) i oni simetrični (to je kada bombate jedni po drugima, ravnopravno, pa tko bolji i jači), ideološko kuhanje između humanizma koji nije nogom, ni riječju ni djelom stupio u treći, dakle, tvrdi i stvarni svijet i militarizma koji po defaultu ne može razumjeti humanizam, licemjerno popovanje s pozicija moći, paralelno supostojanje cijelog niza struktura moći koje guraju svoje agende, osjećaj nemoći i slabosti, osjećaj da se ništa ne može ni ne smije, izostanak odgovora takozvanih institucija, kolapsi cijelih država i regija…

Pa zar nije to čudesno stravično iskustvo kojem svjedočimo? Brutalnost svih vrsta, pokvarenost svih vrsta, bahatost gospodara i pokvarenost roba, da, Pavić je bio u pravu, Hazarski je rečnik knjiga koja stvarno anticipira budućnost svijeta: “Jedan od sigurnih puteva u pravu budućnost (jer ima i lažne budućnosti) je ići u pravcu u kojem raste tvoj strah.”

Ostati čovjek, ali ne čovjek nahvao, licemjeran, jednodimenzionalan, već čovjek nazbilj, čini se najtežim zadatkom. Pomoći bližnjemu. Pomoći onome do, ne nasjedati na propagandu emitiranu iz tko zna kojeg razloga. Istovremeno, biti razuman i imati snage da se ostane na nogama… Koja li je veličanstvena uloga dana čovjeku…

Reče Pavić još: “Sve zlo dolazi otuda što smo u ovome svetu stalno u iskušenju da slušamo i za uzor uzimamo gore no što smo mi sami.”

Hazar je mitsko stanje duha čovjeka koji je izložen stalnoj pogibelji.

Kako je rekao Nikos Kazantkakis, ostaje nemilosrdna borba, nakon koje naš pad neće biti jalovo izgubljeno živovanje.

Sve ostalo se sada čini kao utopija i balončić u kojem smo i mi i nekoliko generacija prije nas proveli, bivajući nesvjesni sve opačine i okrutnosti svijeta.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti