Za one koji ne znaju, to je dio Držićeva Dunda Maroja, ali ovaj tekst nema s njime nikakve veze. Osim ljudi nazbilj i ljudi nahvao.

Moram priznati da me posljednjih dana strahovito hvata osjećaj slabosti i nemoći. Ne od ove politike u Hrvatskoj, tko će koga, ma kakvi, to mi je znak da sam živ, čim vidim te blazirane njuške s računicama koje tako superiorno i nadmeno vladaju ekranima, to mi je signal da sam još uvijek ovdje, da unatoč posrtanju i teturanju stojim na dvjema nogama i da mogu razumno prosuđivati. Vidjeti političare na televiziji podjednako mi je milo kao i vidjeti reklame, znam da još uvijek jesam. Uplašio bih se da ih više ne vidim.

To o čemu govorim je neka slabost uma, tijela i duha koja me nakon iznimno napornog razdoblja povremeno uhvati i slična je dešperaciji, osjećaju malodušnosti zajedno s osjećajem fizičke nemoći. Ogleda se u slabosti nasuprot adventskoj egzaltaciji, ovom općem oduševljenju koje tek lagano pokriva nešto dublje i mučnije slojeve, nešto tragičnije tonove koji se sustavno odvijaju u pozadini. I, ne, nije riječ samo o žici, izbjeglicama, o ratu koji nije rat i miru koji nije mir, o sukobima na globalnom planu, nego i o nečemu što se može nazvati predosjećajem, špurijusom, osjećajem da se odvija neka velika promjena kojoj ne možemo dokučiti ni početak ni kraj, koja je zamagljena bezobraznim lupetanjem namijenjenim za mase, farizejstvom često samozvanih. moralnih autoriteta, lažljivim obećanjima s uračunatim plitkim benefitima, medijskim urlanjem iz petnih žila svih mogućih frakcija međusobno suprotstavljenih paradigmi: od antiglobalista koji to nisu, od zaštitnika prirode koji to nisu, od vjernika koji to nisu, od boraca za ljudska prava koji to nisu, produhovljenih umjetnika koji nemaju ni d od duha, pjesnika koji lažu o svojem pjesništvu, ali to znamo, pa se svi pravimo pred njihovim brljotinama kao što će dobar roditelj uvijek pohvaliti svoje dijete čak i ako nešto nadrlja; od antitotalitarista koji to nisu i od svih mogućih dušebrižnika koji to nisu i ne mogu biti (vidi prilog o onima su nešto drugo od onoga za što se predstavljaju: Antiglobalizam i antiamerikanizam Jeana-Francoisa Revela) – za one koji ne znaju, on je otac planetarno poznatog francuskog budističkog monaha Matthieua Ricarda), već su ono što jesu po prirodi – grabežljivi kurvini sinovi koji će svaku rupu iskoristiti za vlastiti proboj i naravno, materijalnu korist, naravno, uvijek se predstavljajući kao ono što nisu, dakle, dobrice i poštenjačine.

Kraj ove 2015. godine je drugačiji samo stoga što mnogi kažu da je krizi došao kraj jer stope BDP-a nezaustavljivo rastu, mnogi su se zanijeli činjenicom da su božićne lampice upalile ekonomsko čudo i da je to, ako ništa drugo, najava jednog boljeg vremena. Je li? Jesu li se naše navike promijenile, jesmo li postali bolji ljudi, spretniji poduzetnici, jesmo li racionalniji pri svojim izborima i obzirniji prema drugima, jesmo li otvoreniji za dijaloge, stvarne dijaloge, a ne lažljive kakvima nas uče, dakle, prave dijaloge o bitima stvari, a ne o mogućim koristima i štetama po naš imidž? O naš PR? Jesmo li efikasniji, jesmo li kao kolektiv postali senzibiliziraniji no što smo bili?

Ponešto od ovoga svakako jesmo. Bilo bi s moje strane nekorektno reći da u ovih, koliko ono, sedam-osam godina krize nismo postali modernije društvo, čak i ponešto univerzalnije, no jesmo li uistinu postali takvi da se možemo samima sebi nasmijati u brk i diviti uspjesima? Ima li prostora za samodopadnost? Ne vjerujem, to bi bilo zaista tragično. Jer čim se osvrnemo iza sebe, vidimo koliko smo zapravo malo i sporo napredovali, koliko je to još rada i tesanja, koliko je to još nadvladavanja i učenja lekcija. Koliko je još hrabrosti nužno.

Taj se osjećaj slabosti, ne gađenja i mržnje, nego slabosti prenosi s kaosa sadržaja u medijima na mene, imam osjećaj kao da se prenosi na mnoge oko mene, kao da je bezobrazluk i pokvarena prevrtljivost dobila jednu novu mjeru, novu legitimaciju, a biti čovjek postalo je nevolja koja se ne isplati, jer nije vrijedno truda, štoviše, sve te usmjerava na to da je biti onaj držićevski čovjek nahvao ipak pun pogodak.

Pobuna tada nije samo nešto na riječima, pobuna je nužnost ne bi li se postalo čovjekom uslijed grabežnog i pokvarenog poretka, pa makar ta pobuna imala i pogibeljnu cijenu, makar predstavljala i moguću propast.

Sada razumijem punu bit one pobune o kojoj sam više puta govorio, one drskosti koju si čovjek ne samo smije, nego i mora dopustiti pred gadom, pokvarenim, pred trulim jajetom koje se predstavlja kao autoritet, ako ne i kao vertikala dobra i poštenja, i gdje treba smoći hrabrosti pljunuti svakoga takvog u lice, bez previše krzmanja i filozofiranja, bez previše moraliziranja, jer čak i neprijatelj koji je čovjek vrjedniji je od prijatelja koji je nitkov.

Konačno, da zaključim, a bez one točne, ali pomalo jetikave podjele na ljude nahvao i ljude nazbilj: ovo me razdoblje poziva na zatvaranje u unutrašnju ljušturu, u kućicu, u prostor unutrašnjeg preslagivanja i zahtijeva vrijeme kako bih zacijelo opet zavidao nastale ogrebotine i spojio krhotine, predahnuo, došao do zraka i zacijelio sva proturječja koja ovoga časa tutnje u i oko mene.

 

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti