Znate u Alanu Fordu onu scenu iz javnoga zdravstva (Italije) kako pacijent kaže da ga boli trbuh i da ima upalu slijepog crijeva. Doktor na to kaže, dobro, odrežite mu nogu. Uz to još prođe bager da raščisti gužvu u čekaonici, da bi se iz mase tijela pomaljala i pokoja lubanja očito strpljivog pacijenta koji je u toj čekaonici istrunuo ne bi li dočekao svoj red i uslugu.

Nikada se ne mogu oteti tome dojmu kada ugledam naš vrli besplatni sustav javnoga zdravstva.

Nema mi gore stvari od licemjernog i lažljivog govora o stvarima o kojima većina ljudi nema nikakvog pojma, ali se mogu napuhati do te mjere da postanu stvarno važne teme. Dobro, zdravstvo je važna tema, ali pitanje je znamo li išta o tome. Što vrijeme dalje protječe, vidim da većina ljudi u ovoj zemlji nema pojma o sustavu zdravstva, osim što zna da kada dođe kod doktora ne mora platiti ništa ili tek simboličku participaciju (pod uvjetom da nema dopunsko) te da će za svaki ozbiljniji zahvat ili pretragu čekati mjesecima, a kako smo mi dosjetljiv narod, tako znamo da ćemo ako odemo na hitnoću dobiti bržu uslugu. No, većina ljudi nema pojma ni o mirovinama ni kako se one pune, tj. kako se izračunavaju, a još manje zna da svaka ozbiljna projekcija, ne samo u nas, nego ni u cijeloj EU, stoji na jednoj vrlo jasnoj pretpostavci: buduće generacije neće imati odakle dobivati mirovine, pod uvjetom da se ne promijeni ništa. Slično je i sa zdravstvom. Svatko tko ima privatni posao zna za ova davanja i bruto 1 i bruto 2, a ostalima bih preporučio da pogledaju svoje platne liste.

Pustimo sada te priče, vratimo se na to naše famozno besplatno zdravstvo. Prvo i najosnovnije: ono nije besplatno. Svaka zaposlena osoba u Hrvatskoj izdvaja određeni iznos, ja primjerice oko 1500 kuna iz bruto plaće samo za zdravstvo. U 15 godina moga rada, a uglavnom je to taj iznos, malo toga sam koristio: ponešto vrlo jeftinih lijekova, jedan manji operativni zahvat i jedan mikrokirurški, za koje sam za oba platio participaciju, kao da nisam nikada izdvojio ama baš ništa. Po ovoj logici u Hrvatskoj se mjesečno izdvoji za sustav zdravstvenog osiguranja oko milijardu i pol kuna, tj. godišnje oko 18 milijardi kuna.

Da, da, sada možemo o tome kako će mi jednoga dana trebati za liječenje, ne znam, karcinoma, ili velikih lomova ili transplantaciju nekog organa, što je sve istina, i sve je u redu jer sam svjestan da su to skupi postupci, ali bilo bi lijepo znati koliko oni točno koštaju i koliko se od toga skida sa zdravstvenog osiguranja, a što će zahtijevati moju participaciju. Onda imamo i drugo, jesam li uopće zadovoljan uslugom, pa ću za sve to skupa mahnuti rukom i potrošiti neku ušteđevinu od 10, 20 tisuća eura i spasiti živu glavu primjerice u Avianu. Osim toga, ako je zdravstvena usluga dostupna svima, a tako mora i ostati, ne bi bilo loše znati koliko se onda od vašeg pojedinačnog odvaja za taj fond solidarnosti, što je, naravno, u redu, ali nije u redu ako ja izdvajam toliko i toliko, a ne mogu dobiti neku uslugu kod nas, pa zbog toga što je ta usluga kod nas loša, moram tražiti uslugu u inozemstvu, ali nju mi ne refundira taj HZZO, čak ni u dijelu, jer, eto, mi imamo mogućnost liječenja u nas, pa nisam iskoristio sve mogućnosti u domaćem zdravstvu. Također nije jasno zašto ne postoje ugovori s drugim ustanovama u Hrvatskoj i izvan nje tako da za svoj osigurani iznos možete dobiti liječenje koje vam zaista treba, pa makar morali nadoplatiti.

Dakle, stvari su postavljene blago rečeno zastarjelo i nisu u skladu ni s potrebama pacijenata niti su u skladu sa zahtjevima struke. Kako god ih mućkali, ispada da se od milijardi kuna koje mjesečno sjedaju u HZZO baš sve potroši ni na što, tj. kvaliteta zdravstva ne raste, ali trošak i gubici (koji su se već n-puta pokrivali) iznova rastu. U čemu je problem? U penzićima koji dolaze kod doktora mjeriti tlak? Ne. U tome što je ovome ili onome napravljena ova ili ona operacija? Ne. U tome što je ovome ili onome izdan neki lijek? Ne. U tome što je netko ostao na bolovanju jer je polomljen, ima gripu ili je psihički popustio? Ne. Problem je u kombinaciji svih tih faktora. Problem je u nesuradnji liječnika i ljekarnika, needukaciji pacijenata o zdravstvenom sustavu, u izdavanju krivih ili loših kombinacija lijekova, u neposlovnom odnosu unutar HZZO, o nejasnom i netransparentnom izdvajanju (za koje vjerujem da se nitko normalan neće protiviti da dio ostaje u nekoj vrsti stupa solidarnosti za ljude koji su izgubili privremeno ili stalno radnu sposobnost, koji su nezaposleni ili koji su ostali iz bilo kojeg razloga totalno izvan sustava), ali i o nejasnom trošenju, nejasnim i netransparentnim troškovnicima i još netransparentnijim troškovima, o zastarjelosti sustava i njegovoj kroničnoj nesposobnosti da postane fleksibilan i upotrebljiv.

Treba biti jasan: ovaj sustav zdravstva ne valja. On je takav da će zapravo svojom lošom uslugom biti na korist tek demagozima (zdravstvo za sve, ali ja kontroliram HZZO s velikim mjesečnim ulazom sredstava), ali nikako na korist ljudima sa specifičnim medicinskim potrebama (naime, i danas se masovno odlazi u inozemstvo na liječenje, to nije nikakva tajna, i to za usluge koje načelno u Hrvatskoj možete dobiti). Ovaj sustav zdravstva je osim toga neučinkovit i nije privlačan nikome iz drugih sredina (kada ste čuli da netko iz Mađarske ili Austrije dolazi kod nas po neku zdravstvenu uslugu, izuzevši Talijane koji plaćaju u gotovini zube jer je očito omjer cijene i kvalitete takav da se to isplati, no to ionako nije u sustavu javnoga zdravstva).

Dakle, summa summarum: zdravstveni sustav ne valja. U besplatnom sustavu kakav je naš, u 15 godina rada izdvojio sam 270.000 besplatnih kuna, no na specifična liječenja u inozemstvu potrošio sam desetke tisuća kuna bez vjerojatnosti da se išta refundira iz mojeg matičnog, netransparentnog i nepersonaliziranog HZZO-a. Slično je i s mnogima koji su se liječili u Avianu, Pragu, Moskvi, u Americi ili Kanadi, koji su ipak po cijenu života potegnuli sve moguće resurse ne bi li se, eto, umjesto u besplatnom raju, izliječili negdje drugdje, platno, naravno, pa makar nam taj zdravstveni sustav drugih izgledao tako nehumano. No, naš navodno nije nehuman, on je dobar i besplatan, on je human i socijalan. Sretni mi s njime. Sve je super do vađenja krvi i izdavanja antibiotika ili normabela, moguće još do EEG-a ili neke banalne radiološke pretrage. O ovome bi ponajprije trebali progovoriti sami liječnici, ljekarnici, kliničari, ali i mi pacijenti. No, izgleda, u svrhu vječno isplative demagogije, čini se da od svega nikada neće biti ništa. Ostat će nam naše besplatno zdravstvo, pa makar na kraju izgledalo i tehnološki i kvalitetom usluge kao da smo u Alanu Fordu. I to Alanu Fordu iz 1970ih.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti