Kako se ova neobična 2015. primiče kraju, naravno, pojavljuju se uobičajene sezonalne prognoze koje najavljuju koješta. Od onih ekonomskih koje predviđaju da svi indeksi rastu i da će svjetsko, pa čak i naše gospodarstvo rasti nevjerojatnim stopama na krilima niske cijene nafte i tko zna kojim sve drugim parametrima, a za nas se sprema još jedna nevjerojatna turistička sezona (zanimljivo, svaka je najbolja), do onih drugih, možemo reći ezoteričnih prognoza koje su sve samo ne tako sjajne. Štoviše, naš poznati javni mag i ezoteričar (ne znam bi li se uvrijedio da ga se tako nazove) Adrian P. Kezele tvrdi da nas čeka prava ludnica od godine  u kojoj ništa neće ići kako treba, valjda tome treba dodati i da je 2016. kineska godina Majmuna u kojoj će profitirati samo oni brzoga uma.

Kakva god bila, i kakve god bile predikcije, s nekoliko se činjenica moramo pomiriti: sve se strahovito brzo mijenja, sve je podložno javnosti i svi smo podložni raznim vrstama propagande i kontrapropagande. Rekao bi jedan riječki intelektualac: „živimo u najzanimljivijim vremenima“. Naime, činjenica je da Kezele kaže da će to biti godina „nepromjenjive karme“, što god to značilo, tj. koliko sam shvatio, godina u kojoj će slobodne odluke biti strahovito malo važne u odnosu na zadane preduvjete koje smo stvorili mi ljudi.

„U slučaju 2016. godine, gruba procjena je barem 95% nepromjenjivog! Drugim riječima, dogodit će se ono što smo pokrenuli i vrlo je malo mogućnosti za drugačije ishode. Samim time, opisi mogućih događaja u najvećoj mjeri lišeni su mogućnosti preventivnog djelovanja i kao takvi nemaju smisla“, kaže Kezele te navodi dalje: „Štoviše, budući da je iz situacije u svijetu svakome jasno da ti događaji imaju negativnu konotaciju, svako daljnje detaljiziranje oko toga predstavlja širenje straha i u biti je kontraproduktivno. Najbolje što se može reći jest da će 2016. godina biti godina prihvaćanja. Morat ćemo naučiti prihvatiti posljedice onoga što je pokrenuto i čiji se rasplet više ne može izbjeći niti bitno promijeniti.“

To da bi moglo biti rata, ni nije neko iznenađenje ni predikcija, naime, od 2001. do danas živimo u konstantnom globalnom sukobu koji do danas nismo jednoglasno nazvali ratom, no ne treba se zavaravati, ovo je sve samo ne mir. No, kvaka je da i u takvom ratu tj. miru, kako vam drago, ipak priča teče dalje: gospodarstvo se vrti, nešto se događa, očito je da se neki stari jednostavno urušavaju što sami od sebe, a što vanjskom silom (primjerice, u Europi je bilo nezamislivo revidiranje međudržavnih granica nakon Drugog svjetskog rata do slučaja Krim, zatim, evidentno je da postkolonijalni režimi Bliskog istoka nisu u stanju održati ravnotežu, no samim time dovode u neravnotežu i velike sile koje stoje iza samoga sukoba, a koji se nikada ne odvija pod stvarnim imenom, Europa se suočava s velikim priljevom imigranata iz tog istog dijela svijeta, no još uvijek samih sukoba u Europi nema, po svemu sudeći ih neće ni biti izuzevši povremene terorističke napade, no to nije neki povijesni novum, štoviše, njih je na ovaj ili onaj način uvijek i bilo, ne od tih terorista, ali od nekih drugih svakako da).

I nije Adrian P. Kezele jedini koji će reći da nešto ne štima. Manje-više svi mi znamo da je mnogo toga trenutno na stolu: projekt nadnacionalne EU nasuprot unije nacija, globalizacija nasuprot antiglobalizmu, neomarksisti sa sveučilišta s IPhoneima nasuprot manje-više nižeobrazovanim radnicima koji postaju glasači desnijih ili desnih populista, istok Europe nasuprot stari Zapad, južnoamerički papa nasuprot staroj dogmatici utjelovljenoj u nekom seoskom župniku u Lici. Kontrasti i kontrasti unutar kontrasta postaju dio ukupne zbunjujuće slike koju prosječan čovjek teško razumije, teško shvaća, ne uspijeva povezati sve te konce koji vode prema nečemu što je s vremenom raslo dok nije preraslo samo sebe: ukupna teorija urote.

Prije nekoliko dana tako se pojavio članak u kojem se problematizira tema: jesu li konzumenti teorije urote manje inteligentni od onih koji nisu. Znam, svjestan sam da je masa propagandnih distrakcijskih tekstova koje potpisuje Zrinka K. ili netko sličan ništa ni više ni manje nego dio agende koja treba uznemiriti čitatelje i svakako netko jako dobro sugerira i orkestrira takvim manipulativnim materijalima koji ne traže nikakve dokaze ni potvrde činjenica – oni već samom objavom donose nemir. Ipak većina se tih tekstova utopi u vlastitim kontradikcijama i glupostima. No, ono drugo, a što je puno bitnije u svemu tome je druga strana dihotomije: ako materijale o teorijama urote netko zlonamjerno širi, zašto ne postoji alternativa, nešto što će barem neutralizirati njihovo djelovanje. Sjetimo se panike 2012. godine, unatoč činjenici da se nije pojavio Nibiru, dogodio se cijeli niz ratova i prevrata koji su se mogli predosjetiti iz panike. Nije li to onda istovremeno i onaj pravi mit koji se sam ostvaruje? Odgovori tzv. razumnih institucionalnih intelektualaca i medija nisu dovoljni, štoviše, postaju kontraproduktivni jer su same institucije u mnogome diskreditirane u cijelom nizu komplota. Dapače, sve djeluje kao zaista jedna velika teorija urote.

I što je onda rješenje ove velike drame koja se već odvija, i koja nije nužno vezana ni uz 2016., ni uz inteligenciju onih koji čitaju teorije urote.

„Bogati smo znanjem, ali ne i mudrošću“, navodi Jung u tekstu Duša je svetski problem. „Najmanje sa smislom, uvijek je vrijednije od najvećeg bez smisla. Kao što je tijelu potrebna hrana, i to ne bilo koja već samo ona koja mu prija, tako je i duši potreban smisao njenog bića, i to ne bilo koji već onaj slika i ideja koje mu prirodno odgovaraju, to jest one što su od nesvjesnog pokrenute.“

I da, upravo je tu ta tajna, ta „mudrost“ nasuprot znanju, mudrost koja nadrasta praznovjerje (čitaj: teorije urote i sljedbenike) te službenu znanost (čitaj: dogmu, tupu, neautentičnu, neopipljivu i često uzurpiranu dogmu današnjeg vremena umotanu u celofan političke korektnosti), a mudrost je samo nešto što čovjek mora pronaći sam u sebi.

Dakle, kakva će nam biti ta 2016. godina?

Odgovoriti ću opet Jungovim riječima: „Glavna opasnost se sastoji u direktnom i indirektnom egoizmu, to jest u nesvjesnom o skoro istoj vrijednosti sa bližnjima.“ Dakle, radi se o empatiji, suučesništvu i razumijevanju. Te dalje navodi „Veliki problem čovječanstva nikada još nisu nastajali kroz opće zakone već se uvijek rješavaju samo kroz obnovu stava o pojedinačnim zakonima.“

Dakle, kratko i jasno: ovisi o nama, ali čak ne i o našim svjesnim odlukama, nego našem emocionalnom kapacitetu. Mudrost je, to tvrde mnogi, leži upravo u srcu.

 

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti