Dakle, nama su kao neki uzor, kao pravilo, kao nešto što je vertikala shvaćanja života, postavljeni sami po sebi naši roditelji. Oni su sedamdesetih završavali fakultete, zapošljavali se u tada koliko toliko prosperitetnoj industriji koja je izvozila pa makar i zemljama trećeg svijeta, bili smo relativno ušuškani i uljuljkani u to da se davanja za mirovine podrazumijevaju, da su plaće koje stižu na vrijeme normalna stvar, kupovalo se na krede koje se nije vraćalo kuće, ali osjećalo se da nešto generalno ne štima. Ipak, stvar je kako-tako klapala do Titove smrti, dugovi države su bili jamčeni na neki način, da bi potom uslijedio prvi šok, to je bila stabilizacija Milke Planinc kada se masovno prestalo davati stanove, kada je uvedena supstitucija uvoza, pa je to značilo da više nema naranči, čokolade i uložaka, ali je bilo mase loših proizvoda koje nitko nije htio. Ta je supstitucija uvoza i stabilizacija značila otprilike nešto kao sada ove austerity measures, dakle, mjere štednje, a država je, kako nije imala kvalitetan porezni sustav, masovno proizvodila inflaciju koja je krajem osamdesetih bila toliko strašna da smo sestra i ja mislili da je jugoslavenska valuta zovu milijuni i milijarde jer se ono „dinara“ nije ni izgovaralo na kraju. Jedna žvakaća, sto hiljada, karta za bus, milijun, tata i mama imaju plaću u milijardama.

To se, znamo svi, raspalo u nečemu što je naizgled, prema van izgledalo kao međuetničko klanje, iako čak ni u primozgu većine nije bila svijest o međuetničkom klanju, valjda osim nekim brđanskim trogloditima.

Btw. Juga je imala još jednu slijepu točku – to su bili gastarbajteri. Ti su ljudi u dogovoru sa Saveznom Republikom Njemačkom bili doslovno izvezeni kao jeftinija radna snaga u Njemačku pa su vlakovi i vlakovi išli u te hladne, strane, tmurne gradove u kojima se nešto konkretno radilo i u kojima su mnogi od tih ljudi stekli za naše pojmove zavidnu i zasluženu imovinu. To nije bio bezbolan put, štoviše, sjećam se puno te djece koja su živjela u staračkim domaćinstvima dok su roditelji radili na bauštelama, u tvornicama satova i čokolade, u Volkswagenu itd., i uvijek su bila puna velikih dojmova o toj Njemačkoj, što je i normalno te su tamo stekli i neke druge navike, od odvajanja smeća do pristojnog stajanja u redu, pa do toga da je radom moguće postići ako ne puno, onda barem dovoljno da se možete uzdići iz diluvijalnog panonskog blata i osjećati se kao neki pristojni europski građani. Naravno, nije se radilo samo o Njemačkoj, bilo je ljudi i u drugim zemljama, ali je Njemačka paradigma.

Dakle, Juga se raspala po svojem ekonomskom kolapsu, koji je uzročno-posljedično povezan sa svime ostalim, no on je u biti svega uvijek ostao prvi i najvažniji uzročnik neuspjeha te države. Čak ni kulturološki razlozi, oni navodno dublje civilizacijske prirode, međuetnički odnosi niti odnosi na razini religija nisu glavni, sva su ta trvenja bila samo radikalizirana zbog nečega što je dovelo do kolapsa – a to je bila ekonomija. Preslikano na manje cjeline, recimo kolaps ekonomije Hrvatske, njezina nemogućnost vraćanja duga, inflacija, dugotrajna nezaposlenost i beznađe mogu u samoj Hrvatskoj pobuditi vrlo veliku nelagodu koja će se manifestirati kroz neslućene sukobe, iako zbog političko-vojno-ekonomske sprege asocijacija u kojima se nalazi, gotovo je nemoguće da se ponovi raspad Jugoslavije.

No, sve je to ostavilo traume na našim generacijama: poslovično nepoduzetni, neskloni rizicima, zatvoreni u sebe, puni kompleksa, osjećaja manje vrijednosti koji kompenziramo nevjerojatnim prenemaganjem kada imamo, i nevjerojatnim kukanjem kada nemamo, bez inicijative, oslonjeni na neupotrebljiva praktična iskustva prijašnjih generacija, moja generacija, a to u širem smislu podrazumijeva ove moje vršnjake od primjerice ’68. do ’82., označava upravo to. Zato za cijelu tu generaciju koristim izraz izgubljene generacije i to dvostruko izgubljene: niti je dobila krila i uhvatila samopouzdanja da se nametne i vine, da detronizira stare roditeljske modele, niti ih je sklona davati vlastitoj djeci koja su, sada već na pragu mladenaštva, shvatila da je sve, ali baš sve što se čini u Hrvatskoj promašeno i beznadno i da je jedino razumno rješenje – bijeg, odlazak, spašavanje gole egzistencije.

Zašto se ovo događa kod nas? Zato što smo, gledano iz šire perspektive stara, patrijarhalna zajednica, u kojoj je mudrost starijih na većoj cijeni od ludosti mladih, iako bi se po svemu postignutom moglo zaključiti posve suprotno – nije mudrost starijih kod nas mudrost nego okoštala tvrdoća i neubrojivost, a ludost mladih je prirodan revolt koji se ne artikulira u smjeru kreacije i pobune, nego u smjeru bijega, no svodi se na isto – zemlja , društvo u cjelini dolazi do točke loma nakon kojega će biti nužni još ozbiljniji i bolniji zahvati prije nego se dogodi prekret.

Mojoj generaciji nedostaje baš to, ta hrabrost, volja, energija da ono što je u ovome trenutku aktualno nametne kao glavni društveni diskurs, da se artukulirano i ozbiljno pozabavi samom sobom i društvom, da shvati da je pasivnost i nedjelovanje jednako predaji, ne bilo kome, već svojoj očinskoj generaciji, a koja, u zaštitu same sebe, postaje spremna i na kanibalizam, na proždiranje vlastitog roda, ne bi li se očuvala u svojoj kukuljici, u svome privatnome oblaku, u neodrživom, ali tvrdokornom sustavu koji je došao do svoje krajnje točke. Upravo je to dubinski razlog naše apatije, našeg beznađa i naše nesposobnosti da se održimo i isplivamo, da se spasimo, pa makar to značilo, čisto simbolički, da ćemo našu roditeljsku generaciju, uz dužno štovanje, poslati tamo gdje joj je i mjesto – u povijest. Oni nas, po prirodi stvari, više ne mogu spasiti.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti