Već mi se dulje vuče ta misao glavom, o nekoj fotomonografiji. Međutim, moje se fotografije u najblažu ruku mogu nazvati amaterizmom, štoviše, ne bih rekao ni onim amaterizmom koji je već hrabro zagazio u profesionalizam, već pravim zdravoseljačkim amaterizmom početnika koji se trudio nešto fotografirati. Naravno, ne pada mi na pamet raditi sa svojim slikama neku fotomonografiju iz nekoliko razloga, prvi je da je to s mojim slikama nemoguće, a ako želite angažirati profesionalce ili poluprofesionalce, onda je to vrlo skup posao, a drugo, zato što je fotomonografija podložna izuzetno brzom zastarijevanju.

No povremeno mislim da te fotografije, snimljene na kojekakvim mjestima, ipak mapiraju dvije stvari: moje mentalne procese toga trenutka i neko vanjsko stanje koje mi se čini da ranije nije bilo dovoljno ili uopće snimljeno, odnosno da je riječ o motivima kojih uglavnom nema, odnosno čine se prikriveni, zaboravljeni ili zanemareni. Na taj način grad (točnije širi prostor grada, ne samo grad) koji snimam, dobiva još jednu točku više koja izmiče uobičajenom mrtvom kutu, pa time postaje vidljiva i podložna daljnjem razmišljanju.

Slično kao i kod knjiga, i ovdje je riječ o procesu koji ravnopravno miješa postojeće (vanjsko) i postojeće (unutrašnje), stvarajući autentičan svijet, manje ili više sugestivan, koji opet, a što bi drugo, pomaže nama samima kao kreatorima, da se uhvatimo o često magične, a još češće nepostojeće niti jedne priče o gradu koji nam, budimo iskreni, često izmiče zbog svoje višeslojnosti, višesmislenosti, bremenitosti neriješenim ili navodno riješenim pričama, a koje nužno traže da budu ispričane.

Najprije sam prije nekoliko godina krenuo s tuđim fotografijama, i da, neki od autora su danas izuzetno cijenjeni, mnogi su i iskoračili iz amaterizma u čisti profesionalizam ili barem poluprofesionalizam te sam se već tada uvjerio da imam oko, ako već nemam tehniku, za neke stvari koje se ne čine ni bitnima ni posebno važnima. Moji motivi nisu nikakvi landmarkovi, niti su povijesne stvari, već upravo suprotno, sugeriraju složenu intimu ovog sadašnjeg trenutka. Gledajući tuđe fotografije Rijeke, osjeti se čas glas melankoličnog i čas furioznog duha, dakle, kao da se radi o bipolarnom poremećaju koji se ogleda upravo u takvim zamasima, prepunim kontrasta, nostalgije i odbacivanja nostalgije, trulosti, starosti i raspadu nasuprot sjaju, sjeti nasuprot egzaltacije. To su te bezbrojne dnevne fotografije našeg grada koje se uredno preskrolaju pri jutarnjem pijenju kave na ekranu, a koje potpisuju zaista mnogi. U međuvremenu je, dakle, nekad jednoglasna ili priča tek s nekoliko glasova postala prava polifonija u kojoj sebe vidim kao jednog od bezbrojnih koji su se usudili javno postaviti svoje zapravo privatne i nepretenciozne slike (a takve moraju i ostati jer nema nikakve vajde od samozavaravanja). U ovoj jednadžbi s egzaltiranim i sjajnim s jedne strane i melankoličnim s druge, ja sam pretežno na ovoj melankoličnoj strani. To je stvar i osobnog stava i afiniteta, moguće i obiteljskog backgrounda i oblikovanja, a moguće i karaktera.

Moja je Rijeka, dakle, ona u mojim fotografijama, ali velikim dijelom i u tekstovima, stoga grad koji je opterećen nenapisanom i neizrečenom tugom i osjećajem melankolije, osjećajem da se jedan stari svijet nalazi usred duboke promjene koja se očituje i na nama samima, na meni osobno, kao u snu u kojem je sve teško i čini se da se svemoćna koprena toga sna prenosi i na stvarnost budnosti. Stoga me ni ne čude motivi koje izabirem, često bez konkretnog plana za taj dan, nego onako, kako mi dođe, spontano, ali ipak dubinski usmjeren ovim spomenutim snovitim krajolikom. Naravno, ne treba se lagati, ima tu i vedrijih tonova, ima i stvari koje su onako kao neki blink, primjerice, ove asocijacije na Giorgia de Chirica i njegove opustjele modernističke urbane kolore prepune žarke i zagasite nedefinirane žudnje, no kako se slažem s onom da slika govori tisuću riječi, pređimo na slike. Svakako više govore o tome što sam mislio nego radio ovoga ljeta.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti