I tako, već šestu-sedmu godinu za redom slušamo kako je Grčka pred slomom. Stariji se sjećaju, Grčka je uvijek bila prilično zadužena zemlja, no njezini problemi iz recentnog vremena nisu ovi povijesni. Njezini su problemi stvoreni u posljednjih 40ak godina (nakon dokidanja vojne hunte i uvođenja demokracije) dodvoravanjem političkih elita određenim skupinama, dakle, neizravno, za nedostatak ikakve političke mudrosti moglo bi se optužiti dvije komponente: demokraciju i kapitalizam. Malo se tu može učiniti, čak i djeca najzadrtijih bivših KGB-ovaca vole raskoš i luksuzne proizvode zapada, malo je tu ljubavi prema nekoj utopijskoj socijalističkoj Sparti samo po sebi, pa što se onda to ne bi dogodilo i u Grčkoj. Bila je poznata stvar da npr. u grčkom gradu Larissi ima toliko Porschea Cayennea da ih se ne stiže isporučiti, bila je poznata stvar da je svaki pristojan obiteljski hotel u Grčkoj izbjegavao plaćanje poreza, a da je gazda hotela najčešće još dodatno bio mjesni liječnik, policajac, sudac, što već, neki ćata koji je za dolazak na posao dobivao i nagradu za točnost.

Puno je toga bilo izvitopereno, puno toga možemo i sami prepoznati na sebi: javnosektorski je posao jedini ozbiljno percipirani posao jer plaća ipak stiže (u Grčkoj, ne znam je li podatak točan, govorilo se o 13., 14., pa čak i 15. plaći, no puno je toga ovdje u sferi urbane legende), umirovljenička je kasta bila zaštićena masom zakona, moglo se varati sustav tako da i pokojnici godinama dobivaju mirovinu, jasno, za račun ucviljenih nasljednika, poduzetnička je klima, unatoč ogromnoj tradiciji (za razliku od nas) bila loša, odnosno, funkcionirala je samo u skladu i potrebama korumpirane javne vlasti, porezna je evazija nezamisliva, a političke elite na kratkoročnim obećanjima baziranim na kreditima, tada jeftinim, svakako su mogle osiguravati stalno uživanje i održavanje moći koje je, to je zaista neobično, bilo manje-više svima nevidljivo, zaista nitko nije imao kritiku na takav sustav, izostajala je čak i suvisla kritika izvana. Grčka je djelovala kao procvjetala, moderna, a opet ležerna Kalifornija na Mediteranu, standarda otprilike Austrije, a rada, novih poduzetničkih inicijativa, hvatanja daha i koraka s modernim tehnologijama kao na Balkanu.

No, poučak ide svojem raspletu. Naravno da su se u šest-sedam godina agonije mnoge stvari promijenile, naravno da je sve postalo višestruko složenije kada imate nezaposlenost mladih od 60%, kada imate recesiju koja je odnijela 30% BDP-a, kad nemate nikakvu kreditnu sposobnost za nove inicijative i kada ste na koljenima, jasno, Grčka je očekivala Marshallov plan, kao što očekuje i Španjolska, kako bi se skinuo teret starih dugova, kako bi se dobila amnestija, no ono ne dolazi i demokracija po prirodi stvari izabire one koji nude kakav takav kraj agonije. Premijer Tsipras je u tome i uspio, zaista je spojio ekonomsko pitanje s onim demokratskim, i Grčka će za koji dan birati: a) odbijanje uvjeta kreditora i povratak na drahmu, jasno, uz nevjerojatno očekivanje da će sve ostati kako je bilo iako svi znaju da će drahma imati dnevnu inflaciju, ili b) ostanak u euru, neko rješenje koje će trenutno, možda sljedećih 5-10 godina zaista boljeti, no možda donese trajnije rješenje dileme koja je nastala iz bizarne koruptivne sprege vlasti i njezinog biračkog tijela i stvaranja jedne sulude iluzije – živjeti dobro, a ne vratiti ništa.

Grčka je pogled u budućnost i nas samih. Premijer Tsipras zna, dakle, on je svjestan da nikakav novac koji nastaje ne postoji niti će mu ga dati nijedan drugi faktor na svijetu, ako nema prethodno povjerenje EU, MMF-a ili Svjetske banke. Dakle, nikakav BRICS, nikakva Rusija ili Kina, bez ozbiljnih koncesija i ustupaka neće učiniti takvo nešto jer je geopolitički nemudro i opasno. Naime, grčka je povijest samo u posljednjih 70 godina bila poučna – dva, tri građanska rata u kojima je uvijek pobjeđivala vrlo efikasna militantna opcija s potporom NATO-a, gotovo da ne daje nikakav prostor čak ni za lažne nade, a kojih čak više ni nema, da će ovu tragediju spasiti netko izvana. Prazni bankomati, uskrata sredstava, prestanak protoka novca realija su s kojom će se suočiti kako grčki siromah, tako i srednjestaleški građanski sloj koji se možda ni ne sjeća, niti može zamisliti ovakav argentinski scenarij, sve je to uvod u nešto novo što će Grčka dati kao novi prilog, novu žrtvu demokraciji cijele Europe i svijeta, a ono će značiti – odricanje.

Pustimo sada na stranu ideološke sukobe oko kapitalizma na bazi za i protiv. Pustimo čak i to griješi li njemačka politika kada tako strasno pritišće Grčku kada već ne može Francusku, pa čak ni Italiju jer najveći dio njihovih dugova je dug njih samih prema njima samima (zemlje s izuzetno velikom koncentracijom višegeneracijskog bogatstva unutar obitelji, za razliku od Nijemaca koji su mahom osobno zaduženi), pa tako objektivno prema ovim dvjema zemljama Njemačka nije dovoljno jaka za takvu igru dominacije i moći, no Grčka je platila ceh i sada ima novu priliku – naučiti i napraviti stvarni zaokret, ne onaj kakav je napravio Island koji je malen i koji su de facto spasili njihovi bogati skandinavski sunarodnjaci, pa nam se to plasira kao „islandski uspjeh“ iako se radi o broju stanovnika kao što živi u riječkoj aglomeraciji i prilično razvijenom društvu samom po sebi, nego pravi zaokret od društva pasivnosti, mirovina, lažnog sjaja s kreditnom politurom, javnosektorskih uhljeba i svemoćne lažuće politike, u društvo koje može biti dobar primjer. Grčka ima baš sve resurse, ima čak i taj demokratski kapacitet da sama izabere što će učiniti sa sobom, ima čak i mogućnost koja se kod nas nikad nije ukazala, a to je da ona vlada koja ne zna, neće, ne može, mora otići upravo zbog toga što nije u stanju ništa napraviti. Grexit, koji se neće dogoditi, možda je najvažniji trenutak europske demokracije od devedesetih naovamo upravo zato što su sve lađe potonule, upravo zato što unutar konvencionalnog ekonomskog i demokratskog aparata više nema upotrebljivih rješenja. Tada jedino preostaje inovacija. Vjerujem da su Grci dovoljno mudri da znaju o čemu se radi, ponajprije je riječ o njima samima, o njihovoj koži. A nakon toga vjerujem da ćemo mi sami biti dovoljno mudri da naučimo bitne lekcije od njih.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti