Neki dan sam pročitao nadahnut članak varaždinskog kolege Gorana Štimeca o takozvanoj dosadi, nekoliko dana ranije na istom portalu članak Sandre Malence o sličnoj, ali različitoj temi, u kojoj se odražava sva ta naša „dosada“ koja ostaje nakon „buke i bijesa“ radnoga dana („što idiot je priča“, ako ćemo baš po Shakespeareu), nakon svakodnevice koja je puna pitanja, odgovora, obaveza, zaduženja, razduženja, plaćanja, kupovanja, posjećivanja, gledanja, praćenja, čitanja – dakle, svega onoga što svakodnevno živimo, i, pitam se na kraju, je li nužno uopće rogoboriti protiv te dosade. Nije li upravo ta dosada, ako zaista ne znamo što ćemo bez vanjskih podražaja, kako kaže kolega Štimec, „pustoš naše duše“.

Možda ste već primijetili moju neobičnu sklonost osamljeničkim temama i toj „dosadi“ i da, ja ću vam prvi priznati da mene uopće ne uzbuđuje silna količina vanjskih podražaja koji bi trebali spriječiti tu dosadu: ne pratim ni koncerte, ni vanjske manifestacije, ne sudjelujem u vanjskim raspravama, ne napinjem se oko dokazivanja ove ili one teze, ne gubim se u „kafanskim“ prepredanjima i lamentacijama premještenima sada na ovaj virtualni svijet jer za time nemam prave potrebe, ne idem na maškare, ne pratim nikakvu kazališnu sezonu, koncerti me ne uzbuđuju, premijere još manje… Reklo bi se dosadnjaković i ne sramim se toga. Da, ja sam dosadnjaković koji voli ugodan ambijent, nenaporne razgovore, dokolicu bilo mediteranskog tipa, bilo kontinentalnog, da, razumijem mentalnu sklonost popodnevnoj siesti što mi zovemo fjaka i kontinentalnu tzv. učmalost koja je kontrapunkt onoj ubrzanosti koju donosi profesionalni odnosno svakodnevni život.

Moj je idealni ambijent kuća uz more u kojoj se u posljednjih 115 godina ništa nije dogodilo, a dogodilo se sve, ili varaždinske ulice u kojima se ništa nije dogodilo, a dogodilo se sve, nasuprot jurnjavi po Korzu, u bankama, u netbankingu, u virtuali, u špicama (koje li dotepenačke navike, špica, pa tko žudi za time osim ekstroverata iz vukojebina?), guranja u javnom prijevozu ili prolascima gradovima u rush houru. Tu dokolicu tražim svugdje i jednu stvar uočavam – ima je sve manje, sve je manje možemo dokučiti i sve rjeđe imamo priliku susresti se sa samima sobom u toj dokolici sunčanoga popodneva koja u Rijeci neminovno vuče na de Chirica, a u Varaždinu npr. na Stančića, koja je opletena i prožeta ožiljem prirode, močvare, magle, mirisa svježe trave i stabala, onih prirodnih zvukova nasuprot buke, bijelog šuma današnjeg života i sve napetijeg tempa koji nam tuče tzv. civilizacijski hod.

Pitajte se, pitajmo se, kada, gdje, kako? Na koji način se tome možemo približiti kada su samo rijetki od nas, a bio bih siguran u odgovor da čak ni gotovo nitko od nas ne može više živjeti na taj način, kada nam je jedan vanjski, ekstrovertirani život nametnut kao uvjet bez kojega se ne može jer on donosi prihod i plaća račune, dok je ovo postala stvar koju ćemo morati ovjesiti o naše albume sjećanja na ugodna ljeta i dosadne dane u ulici naših baka.

Zapravo je naš život nabijen visokim frekvencijama, dok su naši afiniteti i naše dubinske duševne potrebe za mirom, uravnoteženom slikom i okvirom svijeta postale iznimke. Iznimka je imati ono što imam ja, sasvim slučajno i ne svojom zaslugom, kuću pored mora u kojoj se 115 godina ništa nije dogodilo, iznimka je postojanje Varaždina koji će neki okrstiti dosadnim, iznimka je vruće ljetno crvenkasto-žuto dekirikovsko poslijepodne u Rijeci, iznimka je dokolica u kojoj ćemo si čak uspjeti postaviti poneko pitanje o nama samima, našem smislu i položaju u svijetu, iznimka je da ćemo udahnuti predivan planinski zrak u mirnom i dosadnom gorskokotarskom ili ličkom gradiću.

Pitanje je trenutka kada će te iznimke postati sve veća rijetkost i stvar sjećanja i nostalgije, kada će i one same biti progutane hodom neurotične i ekstrovertirane civilizacije, u kojoj će svaki djelić naše intime biti roba u izlogu, u kojem ćemo, konačno, morati platiti ne bismo li barem gledali reprodukcije nečega što će nam u sjećanju ostati kao nedosanjani arhetip, nostalgična uspomena ili barem podsjetnik da je postojalo vrijeme kada je postajala dosada.

U prilogu vam dajem nekoliko svojih fotografija koje iluminiraju tu dokolicu, nekoliko trenutaka kada duša i vanjska manifestacija prirode i organski oblikovane okolice dolaze kao komplementarne nadopune.

Zato uživajte u dosadi i dokolici dok još uopće postoje, dok bijeli šum svakodnevice ne pokrije i ove zadnje otoke ne-gužve, ne-guranja, ne-odlučivanja, ne-nadmudrivanja…

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti