Želio sam započeti naslovom “danas samo potpun kreten ne kupuje alvu ćeten”, kako je svojedobno neki od likova provalio u “Boljem životu” dok su u svojem polupropalom “preduzeću” brejnstormali najbolji PR za neprodavljivu alvu. Bilo bi malo pregrubo, ali nije daleko od istine. Zaista, da se lažemo, Francuskinja Laetitia je u razgovoru za Tportal prije nekoliko dana rekla i nekoliko vrlo grubih istina. U tekstu  Da se ne lažemo – pasivni smo, prestrašeni i prilično nezanimljivi francuskoj javnosti  ima i bedastoća i neprilagođenosti drugim sredinama, na primjer, usporedba Pariza i Zagreba kao besmislica sama po sebi. Usporediti Rigu i Zagreb, ili Brno, Poznanj ili Wroclaw i Zagreb, hajde, ima smisla, ali Pariz? Dobro, izgled ljudi, svi su tužni: slažem se, među nama vlada jedna specifična depra, to je odraz nekog našeg spleena, i ja je kao domicilni Riječanin osjećam čim pređem mentalnu barijeru krajeva s velikom maglom prema Srednjoj Europi (da se razumijemo, ima je i u Italiji, ali je to drugačije nego kod nas, valjda je previše stanovnika pa se sve čini drugačije), ljudi djeluju depresivnije, svakako je teško uspoređivati zapadni velegrad, Mediteran i srednjoeuropski grad koji ima puno, previše magle. S druge strane, meni je ta magla onaj prokleti kolačić Madeleine, podsjetnik na nikad završeno djetinjstvo, miris ulja s tramvajske lire i nečega što više ne postoji, miris ugljena i moje svakomjesečne, možda i svakotjedne posjete Zagrebu s roditeljima prije trideset godina, pomalo ofucane fasade Šubićeve ili Zvonimirove, Dubravu i, naravno, neizbježnu uspinjaču. Nešto posve drugačije od osjećaja depresije.

Hoću reći, neusporedive su to stvari, čini se da mlada Laetitia nije baš poznavala Srednju Europu i bivše komunističke zemlje da bi doprla do svojevrsnog šarma “depresije” koji prevladava ovdje u velikim količinama u razdobljima jeseni i zime. Valjda nije osjetila miris kestena, a sigurno joj nisu bliska ni moja dječja sjećanja na isti taj Zagreb u koji  nizom prilika ionako navraćam često. Kako god, to je kao da od Ohrida hoću napraviti Como, a od Torunja Hamburg, pa kako god to ne išlo jedno s drugim. Dva različita svijeta. Više različitih svjetova. To je nešto što pomirite u sebi čim imate neko životno iskustvo koje vam spaja sve te različite, a na neki drugi način opet iste stvari u jedan miš maš. Bojim se i zamisliti što bi tek bilo da je došla u neku “medijski atraktivniju” zemlju, poput Sirije ili Iraka, ili Nigerije, pa kad bi vidjela šarm velegrada gdje se istovremeno prodaje kebab, meso na otvorenom i lopovima režu ruke na javnim mjestima, dok je za one optužene za vještičaranje predviđeno društveno događanje – prigodno kamenovanje. Gejeve se javno dekapitira, naravno, ali i to je bolje od kazne za izdajnike i heretike. Svakako, vijesti bi bile zanimljivije nego iz naše dosadne vukojebine.

Ali u nekoliko je stvari Laetitia u pravu: neskloni smo preuzimanju inicijative i odgovornosti, kao da očekujemo da naši postupci budu negdje odobreni, tko zna gdje, u saveznom izvršnom vijeću, na Lubjanki, u Vladi RH, kod Skupštini Grada Zagreba, tko zna gdje, bojimo se vlastite sjene i teško se može u nas imati povjerenja, jednostavno kršimo obećanja kao da je riječ o praznim slovima. To nije neko mudroslovlje, to je tako. Tj. čak i iza fasade neke “normalnosti” kod nas se krije često kukavičluk, koji je drugo ime za izostanak vlastite odgovornosti za učinjeno, mišljeno ili predloženo, kao da se očekuje da netko drugi potegne rukave i uhvati se posla donoseći nam kao djed mraz rješenja u poklonima. Dobro, primili bi mi to i od vilenjaka, pa čak i od soba, samo važno da je upakirano u blještave lampice shopping malla. Da, to je taj izostanak poduzetnosti, to je nedostatak volje da se uhvatimo s time u koštac, to je to očijukanje s politikom i javnim sektorom, to je ta kultura uhljeba, skrivanje iza fasade javnih interesa, licemjerno gledanje tuđeg uspjeha s osporavanjem ili omalovažavanjem, smijuljenje radu, a potajno divljenje tipovima u bembarama koji su se “snašli”, ali o tome sam već govorio, pa mi se čini suvišnim.

To se vidi u mnogočemu, a ponajviše u našim izborima koje činimo, a koji svi od reda veličaju mudrost “netalasanja” i strahoviti kult nerada, ali također iznimno cijene “plaću”, iako nikome nije jasno da je plaća ekvivalent rada, a ne društveno uvjetovane pozicije. Tako ne možemo nigdje. Štoviše, Laetitia je to primijetila kroz možda periferne stvari, ali nije daleko od istine. To je primijetila i kroz odlazak ljudi iz zemlje, štoviše, masovnu pojavu odlaska ljudi iz zemlje, jer Hrvatskom vlada, budimo iskreni, nesposobna gomilica koja nije u stanju pozitivno upregnuti ni moždane vijuge, a kamo li intelektualne potencijale cijele nacije. Stoga nije ni čudo da preostali koji u ovoj zemlji ostaju bleje u blatu davno zaboravljenih sukoba, dok se dinamika svijeta odigrava negdje drugdje. I da, pritisak na mlade, nešto što je tek rubno dohvatila, ali je tragedija ovoga društva i nešto što će se reflektirati kao katastrofa, tiha, blijeda, anemična katastrofa koja će Hrvatsku, zemlju na “najljepšem moru na svijetu”, kako si samohvalisavo i neopravdano volimo tepati, dovesti u stanje staračke pripizdine nalik najcrnjim epizodama Alana Forda.

Vraćam se opet na naslov: da se ne lažemo, čovjek stvarno mora provesti godine u nekoj noćnoj mori tipa “russian sleep experiment” ili komori za deprivaciju da bi vjerovao da je ovdje sve u redu. Ne, nije i neće biti dok se ne uhvatimo temeljnog problema s nama samima u koštac, dok ne ščepamo za gušu tu očajnu demagogiju i šugavi defetizam s vrata koji nas drže u stanju nalik snu, ali koje nije san. Znate onaj dio Gospodara prstenova kada zemljom vlada začarani kralj i kada je sve pasivno i bez djelovanja, a u rukama pokvarenih komornika? Pa, mislim na nešto slično. Ok, slažem se, nismo kao Sjeverna Koreja na čelu s onim slaboumnim buckom, putujemo mi, družimo se, čitamo, nismo indoktrinirani pizdarijama poput bajki o velikom vođi, ali naše je bunilo za pojmove jedne EU članice duboko i teško, i dok se ne probudimo, teško da ćemo biti u stanju shvatiti što nam se to događa.

Da, nama nedostaje hrabrosti, to je finalna stvar. Ono zadnje u ovoj nacionalnoj introspekciji, ne samo hrabrosti za pogledati neprijatelja u oči, nego one još veće hrabrosti, pogledati sebe u oči i priznati si: da, trebam nešto učiniti za sebe. I to mimo svih institucija. Mimo svega i unatoč svemu. Unatoč svakoj prepreci.

Milan Zagorac
aka Aksiomatični Milan, a ne Vidoviti