„Sanjari" Roberta Musila u izvedbi Jugoslavenskog dramskog pozorišta imali su pomalo zbunjujući efekt na publiku riječkog Međunarodnog festivala malih scena - riječ je o zatvorenoj, nekomunikativnoj, elitističkoj i visoko stiliziranoj predstavi koju je lakše racionalizirati nego voljeti.

Unatoč hermetičnosti, ovakav teatar ipak ostavlja odškrinuta vrata za uživanje u čistoj i nezloupotrebljavanoj scenskoj ljepoti.

I sam redatelj Miloš Lolić priznao je da mu je trebalo prilično vremena da provari teško prohodni Musilov tekst te da se uopće odluči upustiti u ovaj projekt. Skribomanskih 90 stranica jedine drame ovog austrijskog pisca s početka 20. stoljeća reducirao je na 45, no i dalje je ostalo sat i 40 minuta gustih dijaloga koje glumci izgovaraju tolikom brzinom da uopće nema smisla pokušavati pohvatati sve njihove rečenice.

No, to je smisleni autorski koncept kojeg Lolić provodi hrabro i radikalno, ne mareći da li će se publika uključiti u vožnju.

Međutim, nakon što se racio ostavi po strani, uskakanje u brzi vlak vrijedi truda, a nagrada je paralelna dimenzija u kojoj eterična kazališna estetika odnosi premoćnu pobjedu nad stvarnim životom.

Okosnica radnje, uvjetno rečeno, okupljanje je članova jedne građanske obitelji u kući u kojoj su odrasli u osvit velikog svjetskog rata.

Musilovi likovi, nerealizirani eruptivni ljudi u kojima se „lava nije slegla još od početka svijeta", svađaju se bez dramskih tenzija i filozofiraju bez poentiranja, ostavljajući ono najvažnije neizgovorenim, tek kao zlokobnu slutnju nečega što su sami dozvolili da ih sudbinski odredi.

Predstavu nose sjajni mladi srpski glumci Nikola Vujović, Dubravka Kovjanić, Sena Đorović i Goran Jevtić, čija je međuigra na sceni naprosto briljantna i pršti kemijom.

Sve je pojačano efektnom redateljevom dosjetkom, mikrofonima koji ovdje postaju produžeci tijela i izražajno sredstvo kojim se naglašava nepremostiva otuđenost. Hladna distanca među likovima razbija se tek povremeno, a ti srazovi ostavljaju otvorene rane koje se ne zalječuju u nikakvoj katarzi.

Furiozna dijaloška obrušavanja u kontrapunktu su sa snolikom i ravnodušnom glazbom temeljenoj na Schubertovim klavirskim opusima koju uživo izvodi kompozitor Srđan Marković.

K und K dekadencija u „Sanjarima" ne pršti dramatičnom autodestrukcijom kao, recimo, kod Krležinih „Glembajeva", no Musil s jednakom uvjerljivošću oslikava jedan svijet u nestajanju.

Luka Benčić