Sunce zalazi za Učku, u daljini po krmi Rijeka poprima svoj večernji jednolični sivoplavi ton. Tek poneki galeb nadlijeće more mirno poput ulja. Plovimo prema strmim liticama sjeverne obale Cresa, ispred nas je još pet-šest brodova u potrazi za istom stvari - sitnom plavom ribom.

Vratimo se sada koji sat unatrag. U dogovoreno vrijeme, u 18.30 stižemo na Gat Karoline Riječke i ukrcavamo se na ribarski brod Golovik. Na obali traju tonske probe za večerašnji koncert, a na brodu posljednje pripreme za isplovljavanje. Polako upoznajemo simpatične i šaljive ribare, njih devet, koliko ih ukupno na Goloviku plovi.

Točno u 19 sati plavi brod "mola cime" i odvaja se od obale. Isplovljavamo prema jugu, ulov ćemo tražiti u Riječkom zaljevu, koju nautičku milju sjeverno od Cresa. Za kormilom 35 metara dugačkog Golovika, najnovijeg i najmodernijeg broda riječke tvrtke "Ugor" je kapetan Damir Uhač.

Tek je prošlo 20 sati, još je dosta jako sunčevo svjetlo, a neki brodovi u daljini već pale reflektore pa pitamo kapetana koliko obično treba tražiti ribu. "Ovisi, dogodi se da se riba brzo pronađe, a jučer smo, recimo, tražili do ponoći. Nadamo se da ćemo večeras biti bolje sreće pa da ćemo moći malo i odspavati", kaže Uhač.

Bioritam ribara potpuno je poremećen, noću spavaju tek pokoji sat i onda izgubljeni san moraju nadoknađivati danju. Ali na brodu uvijek ima nekog posla, uvijek se nešto uređuje, popravlja, krpa mreža, tako da se zapravo vrlo rijetko uspijevaju "pošteno" naspavati.

I evo ga! Poslije 21 sat na ekranu sonara pokazuje se narančasta mrlja - to je jato riba. Damir Uhač izdaje zapovijed da se brod zaustavi i ugase motori. Spuštamo sidro na 60 metara dubine i palimo moćne reflektore. Čak 22 reflektora, svaki od jednog kilovata, osvjetljava more koje sada poprima intenzivnu plavu boju.

U more se dizalicama spuštaju dvije barke koje će kasnije pomoći oko razvlačenja mreže, priprema se mreža. Ovako ćemo stajati idućih nekoliko sati i prikupljati jata riba oko broda. Kada se skupi zadovoljavajuća količina, slijedi daljnja akcija. Ali to ipak treba pričekati. Sada ribari mogu mirno odgledati utakmicu na televiziji, a potom i odspavati koji sat.

Kako prolaze minute i sati, oko Golovika se skupljaju različite životinje - morske i zračne. Pri površini se hrani nekoliko malih jata plavica i igala, a oko reflektora neumorno kruži par šišmiša u lovu na tisuće sićušnih kukaca koje je također privuklo svjetlo reflektora.

Ponoć je prošla, na palubi je potpuna tišina, čuje se tek bućkanje mora. Ribari odmaraju, a sonar ne pokazuje ništa zanimljivo, nema dovoljno ribe za bacanje mreže. Tek malo prije četiri sata ujutro pojavila se na ekranu malo veća narančasta fleka. Vrijeme je za pokret!

Ispija se (rano)jutarnja kava, navlače gumeni kombinezoni i čizme. Reflektori na brodu se gase, a pale na jednoj od dviju pomoćnih barki. Jedan se ribar u njoj veslima udaljava stotinjak metara. Ondje privlači ribu na mjesto oko kojeg će se sada razvući mreža.

Golovik pali motore, diže sidro i počinje razvlačenje mreže dugačke više od pola kilometra. Kapetan nije zadovoljan onime što ekrani pokazuje, dići ćemo kašetu ribe, kaže. Radimo krug oko barke s reflektorima, zatvaramo jata koja su se ispod nje skupila. Odmah počinje i izvlačenje mreže.

Prvo se steže donji kraj, da se napravi svojevrsna vreća iz koje riba ne može pobjeći jer mreža seže do same površine. Svaki je ribar na svojemu mjestu, bez puno riječi svi znaju što im je činiti. Povlače i slažu mrežu što traje oko sat vremena. U ovome poslu, kažu, nitko ništa ne može sam, uspjeh ovisi o timskom radu.

Obruč na površini polako se steže, na palubi je sve veći dio mreže, a svima onima koji su se možda zapitali zašto ribari nose "kišna odijela" - zato što ih mreža, dok je povlače preko koloturnika koji visi na dizalici, zalijeva doslovno poput pljuska kiše.

Već se razdanilo, uskoro će izaći sunce. Veći dio Rijeke i Riječana još uvijek spava ili pije prvu kavu, a na Goloviku je ključan trenutak - počinje izvlačenje ribe iz mreže. Upravo ćemo saznati koliko je uspješan ili neuspješan bio noćašnji ribolov.

Za samo nekoliko minuta napunjene su četiri "baje", velike kante na palubi. Slijedi sortiranje ribe u kašete koje će potrajati sve do pristajanja u riječku luku malo poslije 7 sati. Nisu ribari baš zadovoljni, to je tona, tona i pol, a prošlih se dana lovilo barem tri, četiri tone ribe.

I noćas su ostali brodovi, oni koji su bili malo južnije, oko Cresa i Krka, imali bolji ulov. "Obično smo najbolji, moramo jednom uhvatiti i manje od ostalih", šali se kapetan Uhač.

Sljedeći je korak pretovar s broda u kamione hladnjače. Veći dio ulova odlazi u Italiju, uglavnom inćuni, a srdele, papaline, plavice i ostalo rasprodano je na riječkoj placi. Zatim pranje broda - pa marenda.

Ako ste možda pomislili da ribari ne jedu ribu jer je imaju svaki dan, da im je možda "preko glave" - prevarili ste se. Ribu marendaju svaki dan. Ne zato što moraju, nego zato što je vole. Obično je na meniju frigana riba, a danas za promjenu inćuni i škombri na lešo. Tek malo prokuhani u vodi s češnjakom i peršinom, poliveni maslinovim uljem - za prste polizati, provjereno!

Došlo je vrijeme za rastanak, još jedna zajednička fotka svih članova posade i jednog gosta s drugog broda (na fotografiji ćete ga lako pronaći), ali nema veze, i on je dio velike ribarske obitelji.

Nakon cijele noći s ribarima možemo zaključiti da njihov posao ni u kojem slučaju nije lagan, ali je može biti prilično uzbudljiv. Ulov često ovisi o sreći, a isto tako i o već spomenutoj uigranosti posade, timskom radu u kojem svatko točno zna što mu je činiti.

Zahvaljujemo posadi Golovika na gostoprimstvu i vremenu koje su za nas izdvojili. Želimo im mirno more i što bolji ulov svake večeri.

Boris Kanazir, foto: Korzo.net